Jutro Poezije
Još davne 1964. godine, u prostorijama konobe "Staro Petrovo selo" (koja će se kasnije nazvati TINGL-TANGL) u Mesničkoj ulici br. 15a na dan
obljetnice samoubojstva Sergeja Jesenjina nekolicina hrvatskih pjesnika (Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj
i dr.) utemeljili su subotnje okupljanje pjesnika koje su nazvali "Jutro poezije". Vremenom, ova multikulturalna tribina, sa svojom otvorenošću
prema svim pjesničkim stilovima i svima koji u pjesničkom smislu imaju što reći, uz to sačuvavši ujevićevski šarm boemskog ozračja, postala je
kultnom tribinom ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća slična se altrenativna, izvaninstitucionalna
okupljališta pojavljuju u New Yorku, Londonu, Amsterdamu... Stoga se slobodno može reći da je "Jutro poezije" jedna od najstarijih tribina ovakvog
tipa na svijetu. Promovirajući i educirajući i najmlađe talente, ona je u isto vrijeme ugošćivala i najpoznatija imena hrvatske poezije, šansone i
glumišta.
Tijekom četrdesetak godina svojega kontinuiranog trajanja, tribina je pod vodstvom samoprijegorne pjesnikinje Ružice Orešković
(do 1990) i Saše Meršinjaka (do 2008) često mijenjala prostore okupljanja. U siječnju 1998. g. "Jutro poezije", registrirano kao udruga, utemeljilo
je dvije pjesničke nagrade: "Josip Sever" i "Ružica Orešković", te pokrenulo nakladničku djelatnost za tiskanje knjiga kako mlađih autora tako i
relevantnih hrvatskih pjesnika uz podršku Ministrastva kulture RH i Ureda za kulturu Grada Zagreba. Ova biblioteka, zamišljena kao prostor u kojem
će se pokazati najbolje i najnovije u suvremenoj hrvatskoj poeziji, bez obzira na stilske pravce, nastojala je opravdati svoje visoko zacrtane
ciljeve. Objavljeno je devetnaest autora među kojima su između ostalih i renomirane hrvatske pjesnikinje i pjesnici: Vesna Krmpotić, Dijana Burazer,
Luko Paljetak, Mate Ganza, Arsen Dedić, Joja Ricov, Dražen Katunarić i drugi.
Mjesec dana nakon smrti Saše Meršinjaka, voditelja ove kultne
tribine, u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića osnovana je nova skupština s novoizabranim predsjedništvom. Za predsjednika i voditelja tribine
jednoglasno je izabran književnik Robert Roklicer, a za dopredsjednike pjesnici i pisci Kemal Mujičić Artnam i Davorin Žitnik. Novo vodstvo je
obećalo nastaviti tradicionalne vrijednosti tribine, ali i obogatiti je novim multimedijalnim sadržajima, te nastojati privuči čim više mlađih
pjesnika. Živa pjesnička riječ ponovno će se vratiti u subotnja zagrebačka jutra, obećava novoizabrano vodstvo i poziva sve zainteresirane da dođu
na poetska druženja u caffe bar "Krivi put" Runjaninova 3 u 11 sati.
Pijte i opijte se mili moji, ali na svoj račun
Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Konstantinovo, 3. 10. 1895. – Lenjingrad, 28. 12. 1925.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika dvadesetog
stoljeća. Stvorio je poetiku koja se nadahnjivala seoskim slikama i prirodom, a iz njegovih metafora može se osjetiti i doživjeti bogata slavenska
mitologija, vjerovanja i sujeverja ruskog čovjeka, te folklor i običaji ljudi iz sanjivih stepskih sela. Plavokosi ljepotan u nalickanim seoskim
čizmama do koljena ubrzo po dolasku u Moskvu skreće pozornost na sebe. Svojim je stihovima u moskovske kavane donio zaboravljeni miris raži i
tamjana, svježinu stepa, rumenilo zora i draž ruskog sela. U to predrevolucionarno doba, mnogi tadašnji pjesnici su svojim optimističkim stihovima
najavljivali dolazak novog doba, recitirajući i bančeći do sitnih jutarnjih sati po zadimnjenim moskovskoim birtijama. Nakon revolucije, mnogi
takvi pronalaze svoj smisao u izgradnji socijalizma i zauzimaju važne i manje važne položaje u ruskom društvu. Jesenjin, međutim, nastavlja u istom
ritmu, i dalje slijedi svoj pjesnički talent, unatoč svemu. Staljinistička kritika oštro je osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, kavanska
raspoloženja i poetizaciju huliganstva. No, u širokim narodnim masama takva poezija je naišla na odličan prijem. Nakon što su ga 28. prosinca 1925.
g. pronašli rasječenih vena, sprženoga i obješenog za cijev od parnog grijanja, u sobi broj 5 hotela Angleter u Petrgradu, u sobi u kojoj je nekada
znao prespavati s Isidorom Dankan, njegova poezija prelazi granice Rusije i nadahnjuje milijune širom svijeta.
Jesenjinu u čast, 28. 12.
1964. godine, na dan obljetnice pjesnikova trostrukog samoubojstva, nekolicima hrvatskih pjesnikinja i pjesnika organizira pjesničko druženje koje
će vrlo brzo izrasti u tribinu i dobiti ime "Jutro poezije", aludirajući vjerojatno na naslov novina u kojima je Jesenjin (pod pseudonimom Sergej
Molot) objavio svoje prve pjesme, a koje su se zvale "Dobro jutro" i izlazile u Moskvi. Poimenice, to utemeljiteljsko društvance se sastojalo od
poznatih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika: Vesna Parun, Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Salih Alić, Berislav Nikpalj a, kako povijest kaže, bilo je
tu i drugih sretnika koji su baš tada imali sreće ispijati svoje gemište u konobi "Staro Petrovo selo" u Mesničkoj ulici br. 15a. Ta će konoba
poslije promijeniti naziv u TINGL-TANGL i postati sinonim za zagrebačku boemštinu. Tribina "Jutro poezije" uskoro postaje redovito pjesničko
druženje, a održava se u prijepodnevnim subotnjim satima, točnije, negdje oko deset pa do podne i duže. Početak i trajanje pojedinih tribina
ovisili su isključivo o broju publike i gostu kojega je tog jutra tribina uspjela dobiti za nastup.
Voditeljica tribine od samog početka
bila je samoprijegorna pjesnikinja Ružica Orešković. Samoprijegorna znači da se ta gospođa uistinu trudila oko organiziranja i održavanja tribina,
pronalaženja gostiju za koje nikada nije mogla osigurati nikakav honorar osim besplatnog pića (ma kako ti uzvanici bili poznati pjesnici), jer
"Jutro poezije" nije imalo novaca. Od samog nastanka šezdesetih pa sve do 1998. godine (kada je registrirana kao udruga) tribina "Jutro poezije"
nije dobivala nikakvu državnu potporu. Istina, s vremena na vrijeme, pojavljivali bi se sponzori, primjerice Bokeljska mornarica, zagrebački
taksisti ili poneki vlasnici gostionica u kojima bi se zakratko događale tribine, ali sva ta sredstva su bila na kratak rok i bila bi sporadična.
Naime, od početka osamdesetih zbog zatvaranja "TINGL-TANGLA", "Jutro poezije" ne uspjeva pronaći adekvatni dugoročni smještaj za svoj program pa
je prisiljeno često mijenjati mjesta održavanja, čak praviti prisilne pauze koje su znale trajati i po nekoliko mjeseci.
Kroz tribinu, koja
se od samog početka nametnula kao važan subotnji kulturni događaj u gradu, prošla su gotovo sva važnija imena hrvatske poezije od šezdesetih godina
do današnjih dana. Lepeza imena je doista šarolika: D. Tadijanović, S. Mihalić, D. Horvatić, J. Sever, Z. Golob, J. Ricov, Z. Mrkonjić, N. Petrak,
A. Stamać, V. Krmpotić, B. Maleš, A. Dedić, E. Kišević... samo su neka od tih imena, a kada bi se htjelo spomenuti sve sudionike koji su do sada
nastupili kao glavni gosti na jednoj od tribina (što i nije loša ideja), bilo bi potrebno tiskati knjižuljak od dvjestotinjak stranica. Naravno,
bilo bi zgodno svakoga sudionika predstaviti s barem po jednom pjesmom. Na Jutrima su, osim pjesnika, svoju glumačku karijeru započinjali danas
poznati glumci poput pokojnog Darka Čurde, Đorđa Rapaića, Gorana Grgića, Kristijana Ugrine, Vere Zime, Vlaste Knezović...
Ružica Orešković,
meka, krupna i nadasve vrlo simpatična poetesa, dolazila bi obično sat vremena prije početka tribine, naručila duplu lozu, sjela za stol na kraju
prostorije, a cvijeće, bez kojega se nije moglo zamisliti "Jutro poezije" pomaknula bi prema kraju stola kako bi napravila mjesta za svoje pjesme,
tipkane na A4 formatu. Unaprijed najavljeni pjesnik za tu subotu, došao bi isto tako malo ranije, dobio svoje piće i s Ružicom dogovarao pojednosti
oko svojeg nastupa. Pravila su bila već odavno uhodana: glavni gost bi se predstavio publici s cijelim opusom svoje poezije nakon čega bi slijedila
desetominutna pauza. Prije nego bi najavila "odmor za naručiti piće", Ružica bi izgovorila svoju pjesmu i rekla onu čuvenu rečenicu: "A sada, pauza.
Pijte i opijte se mili moji, ali na svoj račun." Nakon pauze, uslijedilo bi uzdarje pjesniku-gostu, pa bi svaki od prisutnih pjesnika na poziv
gospođe Ružice izrecitirao jednu svoju pjesmu. Napokon, nakon sat i pol – dva, završavalo bi se "Jutro poezije" za tu subotu. Još je samo valjalo
odslušati završnu pjesmu voditeljice Orešković, a ta pjesma je gotovo uvijek bila ona o trgovima koja završava stihovima:
"... i kada se izliju
vina mirisnih bresaka
u grla crnih skitnica
ne razlikujem nebo od čovjeka."
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Jutro se
održava u životopisnom kafiću pokraj kina Zagreb, u takozvanoj Jazovki. Ružica je već tada bila vidno bolesna, taxi bi je dovezao do samih vrata
birtije, a onda bi joj netko od nas pomogao do njenog stola. Ali, Ružica se nije trebala brinuti za budućnost Jutra, tamo su već dolazile nove
snage, novi naraštaj koji obećava: Tomislav Domović, Ninoslav Žagar, Željko Buklijaš, Nikica Krajina, Vjekoslava Jurić, Vlasta Vuk... Svi će oni
biti glavna podrška pjesniku i prozaiku Saši Meršinjaku, budućem voditelju "Jutra poezije" koji u drugoj polovici devedesete preuzima kormilo.
Ružica već tada odlazi svojim trgovima i golubovima u neke druge sfere gdje se ne razlikuje nebo od čovjeka.
