Prstohvat soli, toliko je dovoljno,
samo toliko,
da dobijem za sebe, ono malo sigurnosti
i kažem ti u lice iskreno što mislim
i obrišem sa lica ono malo šminke
što je ostalo od zadnjeg vjetra…
Toliko mi treba.
Biti iskrena do krajnje granice,
a to je tako teško jer te volim
i bojim se da to nećeš ćuti.
Samo će ti zujati u ušima.
Ali boli me briga…
Prstohvat soli…
To ću lako nakupiti.

Lijepo je biti normalan.
Razmišljam o tome sada,
kada sam već suviše lud
da bih i prepoznao vlastitu ludost.

Sjećam se vremena normalnosti kada sam bio
toliko normalan da sam htio svisnuti
od prevelike količine normalnog u sebi.
Valjda sam zato i poludio.

Jednog dana žena me pronašla
kako štrikam tabletiće za stol.
Sve to ne bi bilo ništa čudno,
da sam ja u baratanju pletaćom iglom
do tada bio kao moja žena s promjenom
sijalica na maglenkama.

Kao i činjenici da sam to činio na balkonu,
vidljiv svim susjedima obučen u ženinu haljinu
s proslave našeg srebrnog pira.
Sada će svatko normalan pomisliti da sam stari
perverznjak, izopačenik ili ne daj Bože, transvestit.
Ali vjerujte, odjeća je za mene oduvijek bila na
zadnjem mjestu, osobito ona ženska.

Kako bilo, žena me pitala gdje sam ostavio telefon,
na što sam joj odgovorio da sam ga pokrio krpom
kako ne bi probudio mačku ako zazvoni.

Mi nikada nismo imali mačku,
oboje smo bili alergični na njihovu dlaku.

Mislila je da se zajebavam s njom,
pa mi je rekla da sam stara konjina
i pokupila se, pretpostavljam na plac.

Dani prolaze,
a ja više ne razlikujem stvarnost od fikcije,
ženu od naše mačke.
U mojoj ludosti me po prvi puta
okolina uvažava i zapravo čini ono što kažem.
Valjda iz straha da ih sve ne pobijem,
jer to luđaci rade.

Sjedim na balkonu, s mačkom u krilu,
tabletići su na stolu
i razmišljam o tome kako je lijepo biti normalan.

– Zbog neizrečenoga
što mi se taloži u kostima –
Brane Senegačnik

Neću  se  dati  spaliti. Ne  dajem  nikomu  svoje
Ostatke. Možda iz duga prema kostima koje  su
me nosile cio život.  Neću da od njih  preostane
pepeo,  kad to mogu biti još kosti, stamene kakve
su  otprilike  bile.  U  kostima  je  mineral,  brdo,
planina, stijena, vrlo stara i plemenita tvar. Nisu
od  šećera,  da ih otopi prva  kiša. Kosti  moraju
ostati cijele, poslije neka ih premeće dragi Bog ,
radi  s  njima  što god  hoće.  Hoće li  ih  jednog
dana biti dovoljno, više ili manje od pedlja? Tko
to zna? Neću se dati spaliti. Zbog neizrečenoga
što mi se taloži u kostima.

Ponekad se pitam kakav je osjećaj
roditi se bez čela.
Tada ti ne mogu reći da si pametan,
a niti da si glup.
Jer ti jednostavno nemaš čela.
Nemaju te po čemu ocijeniti.
Pa ipak, bolje se roditi bez čela,
nego kao beskičmenjak ,
pa da te pobacuju kao komad tijesta,
jer ti kičmeni atlas odavno nije namješten.

Ne želim
ići u Amsterdam.
Poznavala sam
jednog Nizozemca.
Stalno je govorio
da me voli.
Na nizozemskom.
Zvučalo je prekrasno,
ali nisam to
mogla izgovoriti.
Pa sam ja njemu
govorila:“Volim te!“

Nikada neću
otići u Amsterdam.
Ne znam voziti bicikl.
I svima bih govorila:
“Volim te!“