Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i  naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.

Hvatam vrijeme koje izmiče.
Izmiče, kroz prste
stisnute u grču nemoćne ljubavi.
Izmiče, preko mlinskog kamena,
koji neumoljivo mrvi.
Izmiče kroz više slojeve
zrnca sjećanja.
Hvatam vrijeme u vreće,
usitnjenih oblika razuma.
I, mislim da ću ga tamo
ostaviti
u okusu
promašenosti.

Jedne ću večeri
tek prekrižiti ruke na grudima
dah predati krvi u ponorima
zatvoriti prozore htijenja
koja su u meni tražila svjetla

i biti radoznalo ćuvstvena u masi tijela
ribariti prostranstvima koje nitko nije htio
nasukati zbivanje u ljepotu svojeg otoka
prestati da živim za događaj drugoga.

Pomišljam
da ću tek tada naći svoje ime
zaboravljenu sebe vratiti u se
i tako dvije u jednoj
ispiti krv naranče.

Uz strune svojih kosa
uz ritam bedara plesti razgoljena, bosa
naučiti druge kako da se meni nude
onda slobodno mogu svjetla
u mojim očima da polude.

A ona veselo glagolji mojemu telefonskom broju
o tome kako se uskoro udaje,
o tome kako se udaje,
udaje.
Ona govori a ja gledam u igru.
U igru gledam i gramzivo upijam
i pauka i muhu i mrežu
i, uživam.
Ona mi govori. Govori o meni.
Ona govori a ja gorim
i slušalica se topi u mojoj ruci.
Ona govori a ja gledam
kako se pauk primiče žrtvi… i ježim se i…
jer, što ako pauk poraste a ja se smanjim
i što ako nitko ne pokuca na moja vrata
i što ako nitko ne dobije moj broj
jer mi je linija zauzeta… i što ako…
A ona veselo glagolji o tome kako se udaje,
ona govori kako se uskoro udaje
o tome kako se udaje.

Letel sem z pozojem od črlenog platna
nad Ivanščicom kak lastavica.
Cieli kraj sem videl f špiglu souze
nebeskomodrog joka.
Grintavi sosed Imbra oral je pole.
Dečec je na beciklinu pelal fasunga.
Frajlice su tancale koli stare lipe
kak nebeski ajngeleki.
Z turnja cerkve čemerno zvono
prebadalo je dušu i serce
bleskom munje.
Sprevod na groblju bil je nalik
črnoj strupenoj kači.
Gda sem hvatal biele
meglene oblake,
f ruki mi je ostala
kervava duša
pokopanog prijatela.