Kemal Mujičić Artnam

ARTNAM ARTA NA JUTRU OD POEZIJE ARTA

Kemal Mujičić aka Artnam, ili “Umjetničko ime” kako je sebe nazvao davnih osamdesetih prošlog tisućljeća, kada je počeo objavljivati poeziju i dolaziti na “Jutro” izrazio je želju nastupiti na “Jutru”, “bilbili” provjerio svoje nove pjesme pred izlazak nove zbirke poezije. I udovoljismo mu želji te upriličismo svojevrsnu pretpremijeru njegovoj novoj knjizi.

Koliko je bio uspješan, pitajte žene koje su nakon njegove izvedbe i nakon svršetka službenog dijela “Jutra”, Roberta i moju malenkost diskretno pitale za broj njegovog mobitela, mi smo im uslišili molbe, ne pitavši nikoga o daljnjim dogodovštinama.

Šalu na stranu, makar volim šalu nastranu, mora se reći da su mu pjesme odlične i da se veselimo njegovoj novoj zbirci, kad izađe nadamo se da će nas pozvati na predstavljanje.

Kemal Mujičić Artnam rođen je 14. 02. 1960. godine u mjestu Turbe kod Travnika. Poslije završene srednje škole u Travniku, 1980. g. dolazi u Zagreb gdje studira na Tehnološko-tekstilnom fakultetu. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na III. programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima.

Pjesme su mu uvrštene u desetak antologija te nekoliko relevantnih zbornika i pregleda suvremene hrvatske poezije Koncem 2009. godine na III programu hrvatskog radija izveden mu je radio-roman “Pet litara benzina”. Pojedine pjesme i priče prevođene su na njemački, engleski, španjolski, poljski, češki, mađarski, slovenski i makedonski jezik.

Kao kritičar predstavljao je nekoliko proznih knjiga na javnim tribinama te napisao nekoliko eseja za radio. Od rujna 2008. g. do kraja 2009.g. kao urednik biblioteke Udruge “Jutra Poezije” uredio je četiri pjesničke knjige.

Status samostalnog umjetnika ostvaruje 2003. godine. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Objavio je sljedeće knjige: “Petkom poslije ribe”, pjesme, Meandar, 1994; “Ples”, pjesme, Meandar, 1996; “Zona zoo”, pjesme, Meandar, 2000; “Ubrzanje”, pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002; “Rad na crno”, priče, Meandar, 2004; “Pet litara benzina”, roman, Naklada Breza, 2006.; “Vrijeme za ljubav”, roman, Meandarmedia, 2010.

Tugomir Orak

Varaždinec, Varaždinec, domovine sin
V jutro je na “Jutro” z Varaždina dobre verzuše donesel

Makar po onoj staroj meni jako dragoj domačoj popevki “Već tri dana jašem ja z Varaždina” više nije potrebno da bi se došlo u “Beli Zagreb Grad”, to se u današnje vrijeme obavi autobusom za sat i petnaest minuta po autocesti, naše dogovaranje da nastupi kao glavni gost na “Jutru Poezije” trajalo je sigurno više od dvije godine.

Najme kaj, varaždinski pjesnik Tugomir Orak, unatoč velikoj želji za dolaskom jednostavno zbog prezauzetosti što poslom pravnika, što sudjelovanjem na šahovskim turnirima i drugim životnim obvezama, tek je u subotu našao vremena da nas počasti svojim stihovima na “Jutru”.
I zbilja ga se isplatilo čekati, jer Tugomir je jedan od rijetkih pjesnika što piše na sva tri jezična idioma “Naše Lijepe”.

Govorio je on u subotu 14. 04. 2012. u “Berki” stihove na hrvatskom standardnom književnom, kao i na njegovom a bormeš i mojem domačem kajkavskom varaždinskom, za kaj se lepoga pljeska nadobival i napobiral.

Na čakavici nije ovaj put govorio, rekao mi je da je to ostavio za koju drugu priliku kad opet dođe na “Jutro”, jer svidjelo mu se obzirom da je kao mlad pjesnik studirajući u Zagrebu, dolazio na ona “Ružičina Jutra” kojih atmosferu nastojimo oživjeti i u današnje vrijeme na ovim našim “Robijevim Jutrima” gdje se gospon Roklicer svaki puta trudi duhovitim najavama ozariti nam lica smijehom.

Tugomir Orak rođen je 22. svibnja 1954. godine u Varaždinu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Radi kao tajnik Strojarske i prometne škole u Varaždinu. Objavio je zbirku pjesama “Prva bračna noć” 1991. godine. U studenome 1993. godine utemeljio je recital poezije “Varaždin u srcu nosim”. Priredio je prvi zbornik poezije “Varaždin u srcu nosim” 1996 godine. Idejni je začetnik Varaždinskog književnog društva, koje djeluje kao udruga od veljače 1994. godine.

Pjesme su mu objavljivane i nagrađivane na brojnim recitalima: “Draga domača rieč” u Ivancu, “Kaj-Kustošija” u Zagrebu, “Susret riječi” Bedekovčina, “Josip Ozimec” Marija Bistrica, “Zvonimir Golob” Koprivnica, “Dragutin Domjanić” Sveti Ivan Zelina. Haiku poezija objavljenu mu je u zemlji i inozemstvu (Haiku dan “Dubravko Ivančan” Krapina, Susret haiku pjesnika Kloštar Ivanić, Haiku susreti Ludbreg, “A-bomb Day Memorial Haiku” Kyoto, Japan). Uvršten je u antologiju hrvatskog haiku pjesništva 1996. – 2007. “Nepokošeno nebo”.

Da, skužajte judi što dugo nije bilo teksta, ali nikad nije kasno ako je s voljon i jubavi, a u ovo uskrsno ili vazmeno vrime sigurno je jubavi bilo i više nego zaslužujemo.

“Jutro” vam je pravi dokaz za to, naime, u “Berki” nam je po drugi puta u ove četiri godine nastupio naš Hrvoje Čulić, pjesnik, esejist, kritičar i slikar iz najlipšeg grada na svitu.

Naš Nikica Krajina, interpretirao je njegove stihove stvarajući interakciju sa poetom dok je Robert vodeći to “interakcirao” sa čitavim svemirom toga jutra u caffe-u.

Hrvoje Čulić, pjesnik, esejist, kritičar rođen 24. listopada 1934. g. u Splitu objavljuje u mnogim listovima i časopisima uvršten u više antologija objavio desetak knjiga poezije, eseja i priče živi u Zagrebu

Hasan Džinić - Đino

POSLAO JARAN HAIKU U JAPAN
I  NE  ZOVU VIŠE  TU ZEMLJU JAPANOM
NEGO  TO KRALJEVSTVO SAD ZOVU JARANOM

Našem jaranu proslavismo “70 mu je godina tek” na našem “Jutru poezije” 25.veljače 2012. uoči njegovog rođendana. Dobio je tog jutra slavljenik Hasan Džinić – Džino na poklon čast da bude glavnim gostom na glasovitoj tribini te da govori svoje u svijetu nagrađivane Haiku-e. Robert ga je na svoj duhoviti način “podpikavao” da naš jaran bude što duhovitiji, kakvim se Džino i pokazao izazivajući salve smijeha u brojnoj publici. Puno nas je došlo. A kako da ne dođemo našem dragom Đini.

Hasan Džinić-Džino rođen je u Derventi 26.02.1942. godine, u Derventi je završio tapetarski i dekoraterski zanat te se uputio put Zagreba 1964. Po dolasku u Zagreb zapošljava se u “Ognjenu Prici” gdje stječe internu grafičku kvalifikaciju i nastavlja školovanje za aranžera.

Objavio je zbirke pjesama “Sjenka spomenara”, “Pjesnik se rađa (i ne umire)” i zbirku haiku pjesama “Sto i prvi haiku”.

Za haiku pjesme dobio je priznanja i nagrade, kako u Japanu, na Havajima tako i u Hrvatskoj.
Bavi se glumom te je kao epizodist nastupao na filmu, HTV-u, OTV-u .
Član je Hrvatskog haiku društva “Colegium Hergešić” Društva Pisaca “August Šenoa”, prvog Hrvatskog haiku društva i prve haiku škole na Sljemenu i Udruge “Jutro Poezije”

Došli su nam rječiti riječani reći rijet!

Čovjeku je na majci pisalo “radim kao “crnac” da bi živio kao “bijelac”, i bila bi to još jedna duhovita majica da se taj bijelac ne zove NINO BIJELAC, naš glavni gost subotnjeg Jutra Poezije 18. veljače dvije i dvanaeste.

“Put u središte sebe” knjigu dnevničke proze predstavio je čitajući fragmente i intermezza vrlo dojmljivo, performerski , jer on je osim mnogo toga u životu i performer, tako da nam je priuštio pravu malu monodramu. O knjizi i njemu je poslije njegove izvedbe govorio Valerio Orlić, književnik iz Rijeke i predsjednik Hrvatskog književnog društva iz Rijeke koje je bilo nakladnik ove vrlo interesantne knjige objavljene u njihovoj Biblioteci Književno pero.

Nino Bijelac rođen je 1967. godine u Brezama pokraj Novog Vinodolskog. Bavi se raznim vidovima umjetnosti. Do sada je objavio knjigu kratkih priča “Neobičan komadić svjetlosti”.
Pričuvni je član Hrvatskog književnog društva iz Rijeke te udruge Jutro Poezije iz Zagreba. Živi i radi u Novom Vinodolskom.

Robert se potrudio prozivajući nazočne da uzvrate sa pjesmama ovoj dvojici duhovitih riječana, a obzirom da je bilo pokladno vrijeme malo smo i “berekinili”.