Drage pjesnikinje i pjesnici!

Pobjednik ovogodišnje nagrade Josip Sever je Tonko Maroević za neobjavljeni rukopis “Primijenjeni primjeri”! Pobjednica ovogodišnje nagrade Ružica Orešković je Ivana Čagalj za neobjavljeni rukopis”Ženske epifanije”!

Žiri u sastavu: akademik Nikica Petrak, dr. Branimir Bošnjak, Darija Žilić, Robert Roklicer i Davorin Žitnik.

Nagrada “Josip Sever”

Obrazloženje

Kao najozbiljniji kandidat za nagradu Jutra poezije, koja nosi naziv poznatog pjesnika i istraživača čovjekova podzemnog svijeta Josipa Severa, uz izuzetnu ponudu vrsnih pjesnika, dijelom svojim talentom, a dijelom virtuoznom sposobnošću organiziranja stišnih uradaka izdvojila se zbirka Tonka Maroevića “Primijenjeni primjeri”. Kako i sam pisac navodi, pjesništvo lakog stiha možda i nije imalo takva odjeka kakav zaslužuje, jer projekti u kojima je trebalo zablistati stihovi naručeni za potrebe kazališta i filma nisu realizirani . Od ciklusa Zagušeni i zaglušni i niza songova pripremljenih za predstavu Šegrt Hlapić ništa nije izvedeno jer su na zahtjev kćeri Ivane Brlić –Mažuranić skinuti s repertoara, a to se dogodilo i pjesmama Gospon Horvat i palikuće (zabranjen 1971. zbog “raspirivanja” nacionalnog osjećaja, kako sam autor navodi). Nešto slično je i s ciklusom Bella biondina, koja je kao film i serija “bunkerirana” zbog neugodne teme ratnih ljubavi.

Pjesme pisane za različite prilike, pa i one koje uzdižu osjećaj prijateljstva i mediteranskog zajedništva, prije su duhovite skladbe i uzdizanje ljepote međusobnog druženja, pohvale mediteranskim vidicima i otočkim tradicijama, nego ironične ili zajedljive pjesničke invektive, kakvih doduše ponegdje ima. Maroević ne troši Severove resurse arhajskog i zaumnog “jezičnog mišljenja”, nego ih nalazi već kodirane u mediteranskoj tradiciji (Solinski soneti, Pristrano podstranski), sve od vremena bilingvalnog Hektorovića ili morem opsjednutog Pupačića. Maroević često vješto “ubacuje” dijelove stihova Mrkonjića, Fiamenga, Parunice, Zidića, Tadijanovića, Pupačića, stvarajući svojevrsno jedinstvo naizgled različitog, dok Severa kritika prepoznaje kao svojevrsnog gurua koji ne nudi spoznato kao “dodatak” nabrajanja, nego u naizgled rasutom smislu stiha “otkriva njegovu ontologiju”. Upravo zbog tolike razlike u ciljevima, njihove poetike kao da jedna drugome “čuvaju leđa”, a uz to i jedna i druga nastoje “izbrisati” onaj utopijski pjesnički vokativ, što stvara potpuno novi sustav odnosa u onome “već viđenom, već slušanom”. Maroević će u Vrgorcu otkriti “čudo od vrta koji je sam sebe stvorio”, “obračunavat” će se višekratno s Bračom ubacujući u pjesmu Nazorova cvrčka, a protkat će te prekrasne vidike i pustinjsko-pastirske krajolike pitanjima, koje će zatražiti neko logično objašnjenje, poput onoga: “Zašto život kad ga treba stalno iznova osvajati”!

Pjesnik i sam napominje kako je dijelom u knjizi okupio i “prigodnice”, “poslanice prijateljima” i obraćanja Paljetku, Tomasoviću, Pavličiću, Mrkonjiću, Željki Čorak i drugima. U nabrojanim primjerima mogli bismo naslutiti i pjesnikov poriv da pjesmu “prepusti stanovitom tekstualnom automatizmu”, pa se dio zapisa/pjesama može shvatiti i kao vježba za odsudnije “dekonstrukcije” svijeta koji se na neki način nudi kao “isušeni mediteranizam”, a na drugoj kao parodirani model zavičajnosti. Sve to omotano je onim osjećajem koji sam već spominjao,a koji ovdje ponuđenim oblicima “razdavanja teksta/svijeta” uvijek obnavlja nešto od njega, kako bi se konačno istrošio.
Dr. sc. Branimir Bošnjak

Nagrada “Ružica Orešković”

Obrazloženje

Ovogodišnja dobitnica nagrade “Ružica Orešković” za mlade autore pjesnikinja je Ivana Čagalj s rukopisom “Ženske epifanije”.

Ivana Čagalj pripada najmlađoj generaciji hrvatskog pjesništva: rođena je 1987. godine. O toj generaciji, rođenoj neposredno pred početak Domovinskog rata, govori u pjesmi “Koliko je visoko tvoje Biokovo?”: “oprosti mi što sam rođena tek nešto prije rata/u zemlji koja se hrani strahom od skrivenog oružja/ruganjem zbog viška satova/samosažaljenjem”. U svojoj poeziji autorica vrlo dojmljivo govori o emotivnim stanjima svoje lirske junakinje, o njenim žudnjama, tjeskobama, strahovima. Ipak tuga ostaje “jedina konstanta”, a riječ je o tuzi što se ne može ostvariti jedinstvo sa voljenim, što se ne može sagledati vlastito jastvo, što spoznaja o cjelovitosti uvijek izmakne. U autopoetičnim pjesmama Ivana Čagalj naglašava kako pisati poeziju znači “pograbljati riječi, prizvati buduće uspomene/apsorbirati vrijeme”(pjesma “Ars poetica II”). Nerijetko u pjesmama se spominje potreba za zapisivanjima misli, jer samo ono što je zabilježeno, zadržava sjećanje na emotivna stanja. Misli su antropomorfizirane, a i pisanje je povezano s tijelom, pa se supostavljaju mentalni i tjelesni procesi, povezuju se u holističku cjelinu u kojoj su duh i tijelo istovjetni, a ne podijeljeni. Poetski stil Ivane Čagalj ekspresivan je, hiperbolički, a metafore dolaze i iz svijeta tehnologije i antropologije. Zanimljiva je i autoričina poetika “estetike ružnoće”, odnosno hipertrofija slika tjelesnih izlučevina kojima se postiže očuđenje. Autorica često referira i na biblijske motive, no važno je naglasiti da postmodernistički pristupa propitivanju božanskog. Posebnost pjesničkog stila ogleda se i u eufoniji, koja je postignuta kroz mnoštvo aliteracija i asonanci. Pjesma i pisanje postaju “serotonin”, utočište pred nemirnim “vremenom svijeta”. Uz pjesme u kojima se govori o unutrašnjim stanjima, u rukopisu nalazimo i dojmljive pjesme vezane uz život u gradu, u kojemu se junakinja ironijski poigrava s mitemima urbanog života, s konzumerizmom. Te pjesme imaju sinkopirani ritam, kojim se pokušava uhvatiti “ritam grada” kroz brzu izmjenu rečenica, slika, razgovora, pa se začas stvara patchwork, šarmantno rečenično obilje, “šopanje zvukovima”. No ipak, čini se da taj grad ne mari, da mu nije stalo (kao što kaže naslov pjesme “Split (Doesn’t) mind”), pa se niti budućnost u njemu ne nalazi. Junakinja iz tog grada želi pobjeći, osloboditi se “knjižnice od uspomena”. Lirska junakinja Ivane Čagalj je introspektivna, zanesena, romantična, ali nekad i reska, odrješita, kao u pjesmi “Kletva” u kojoj oponira “neartikuliranosti” svijeta.

Na kraju možemo zaključiti kako se ovaj rukopis izdvaja, jer je riječ i o vrlo pismenoj, osviještenoj autorici koja iskustvo čitanja poezije, koja se ogleda u intertekstualnosti i stilističkom umijeću, povezuje s tzv. osobnim iskustvom.
Darija Žilić

Srdačno se zahvaljujemo svima koji su sudjelovali na našem natječaju!