Ružica Orešković - "Tužim državu bilo koju na svijetu"

O autorici

RUŽICA OREŠKOVIĆ rodila se 26. veljače 1933. godine u Perastu, Boki Kotorskoj (Crna Gora). Pjesme je počela objavljivati već od 1955. u “Novinama mladih”, “Koracima”, “Korijenima”, “Stvaranju”, “Republici”… Godine 1984. primljena je u članstvo Društva hrvatskih književnika, ali je široj javnosti i danas poznata kao jedna od osnivačica te voditeljica tribine Jutra poezije (1965. – 1992.). Objavila je sljedeće knjige pjesama: “Krila ulice” 1963. vlastita naklada, “Kavkaz” 1963. vlastita naklada, “Podivljali golubovi” 1969. “Mladost” Zagreb, “Proročanstva trava” 1976. “August Cesarec” Zagreb i “Vežem dušu konopcem” 1983. “Spektar” Zagreb. Udruga Jutro poezije od 1998. svake godine dodjeljuje nagradu “Ružica Orešković” neafirmiranim, mlađim pjesnicima za najbolji pjesnički rukopis – prvijenac. Ružica Orešković umrla je u 59-toj godini, u Zagrebu, 20.01.1993.

O knjizi

Od mnogih hrvatskih pjesnika Ružica Orešković (rođena 1933. u Perastu, a umrla 1993. u Zagrebu) naslijedila je ne samo čežnju ka slobodi pjevanja i življenja, nego i svojevrsnu boemsku društvenost koja joj je priskrbila mnoštvo prijatelja i poklonika. Među osnivačima je legendarne tribine Jutro poezije, a dugo vremena je i domaćica ili voditeljica poetskih okupljanja, tako da su generacije pjesnika upravo tu doživjeli pravo otkriće vlastitog izbora. Ružica rešković objavila je knjigu pjesama “Krila ulice” 1963. godine, a potom se nižu “Podivljali golubovi” (1968.), “Proročanstvo trava” (1976.), “Vežem dušu konopcem” (1983.), a članica Društva hrvatskih književnika postaje 1984. godine. Pjesma Ružice Orešković gotovo uvijek nastoji dosegnuti i spojiti u svojevrsni zagrljaj “ljudsku dušu” i “nebo”, “hram i vino”, gdje je pjesnikinja ne samo uslužna domaćica, nego i sama ne razlikuje nebo od čovjeka, ali isto tako pjesnikinja moli da izmisli gospod osmi dan kako bi mogla dohvatiti vlastitu ljubav koja joj izmiče, dok se robijašu snova skinu okovi i ne dostigne čak i željenu “nijemost” kojom bi se dokazala vrijednom ljubavi! Iako se čitatelju može učiniti kako je glavna tema pjesništva Ružice Orešković svojevrsna uskraćenost, ne samo u ljubavi koja je tako varljiva da joj je to “prešlo u prirodu”, nego i uskrata vitalnih ljudskih potreba, kao pjesnikinja ona svoju uskraćenost čini javnom, ali i “obvezom” prema vlastitu životu, koji nastoji živjeti s prijateljima i u okruženju koje prepoznaje kao svojevrsni zajednički “emocionalni dom” (Posljednja pjesma, Osamljena Marija).
Pjesnikinja zapravo posvjedočuje ljubav prema pjesmi kojom može izreći i ono što bi se možda i “prešutjelo”, jer pjesnikinja se ne nameće, ona je sudionik i svjedok, dok pjesma čini vidljivim i ono što se pokušava “sakriti”, što nastoji biti prešućeno i čak “nevidljivo”. Stoga Ružica Orešković znalački doznačuje pjesmi “izgovaranje istina” ma kako one bile bolne i višeznačne, od tvrdnje kako grli zemlju zlu sestru/ zbog nje je narod hrapav, pa do “tužbe nad državom” u koju se uvrštavaju i oni koje naziva kleptomanima muškosti, a nad kojima dok polja gnjiju od samoće/ a ptice nijekaju šume/tko će nam vršiti žito.
Kako bi potvrdila svoju “tužbu državi ali i države same” Ružica Orešković poseže za svjedokom vlastite pjesme i poezije u cjelini, za Tinom Ujevićem, jedinim koji osvjedočuje istinitost života upravo vrhunskim uradcima “pjesnički iracionalnog”: tužim/ i ti bi Augustine Ujeviću.
Tako pjesnikinja ironično ali i dobrodušno objedinjuje ono što čini čovjekov svijet: pjesmu i istinu, upravo ono po čemu je Ružica Orešković nesumnjivo zaslužila biti dio hrvatske poetske memorije.

Izdavač: JUTRO POEZIJE, Biblioteka Lude gljive – 13. knjiga CIJENA: 180 kuna, za članove: 90 kuna