Uz potporu

  • Ministarstvo Kulture
  • Grad Zagreb
  • Caffe bar "Berka"

Kategorije

Berislav Nikpalj - "Ovu sam stranicu preskočio"

Berislav Nikpalj - "Ovu sam stranicu preskočio"

O autoru

BERISLAV NIKPALJ (Zagreb, 28. prosinca 1928. – Biograd na Moru, 13. srpnja 1979.) bio je veliki hrvatski književnik, prevoditelj, novinar i nastavnik te jedan od glavnih inicijatora stvaranja, danas već kultne, tribine Jutra poezije. Završio je Pedagošku akademiju, zatim Filozofski fakultet, a među prvima je diplomirao i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Članom Društva hrvatskih književnika postao je 1974. godine i to na prijedlog njegova prijatelja Gustava Krkleca. Često je pisao i pod pseudonimom Nikica Peraković. Ondašnji tisak nazivao ga je “kraljem pjesničkih krčmi” između ostalog i zato što je osnovao pravi kulturni fenomen “Tingl tangl” kao i “Lojzekovu klet” s obilježjem pjesnika Vjekoslava Majera. U zagrebačkom “Oku” i beogradskim “Književnim novinama” tiskani su mu ponajbolji eseji, a za života je (osim “Pjesmovlje”, August Cesarec, 1976.) u vlastitoj nakladi objavio desetak knjiga među kojima i “Dobro jutro Nataša” (1962.) koja je odmah zabranjena od ondašnjeg državnog režima…

O knjizi

Berislav Nikpalj upisao je u svoje književno djelo i vlastitu agoniju, nastojeći učiniti vidljivim i ono što običan život prikriva ili nastoji prešutjeti, stoga su njegovi zapisi/stihovi često svojevrsne poruke čovjekova bivanja “na granici”, i u životu i u smrti. Zagonetne su njegove bilješke kojima želi upozoriti i na ono preko granica vremena, a što se opet vraća u vrijeme i nastoji izgovoriti svoju odsutnost: odlazim tamo/ i sada znam/ali nije dobro/ vraćanje odnosi/ sve/ nitko nije kriv/ sadašnjost/ nije. Moglo bi se reći kako je Nikpalj u stvari bio ne samo pjesnik nego i poseban motritelj vlastite sudbine. On je u svakom slučaju uvijek bio “nagnut nad pjesmu i sudbinu” otkrivajući svoju nakanu da se “posveti pjesmi”. No, ta posvećenost ostala je pomalo nerazumljiva, sve dok se ovo dugo svjedočenje o pjesmi kao svojevrsnom pečatu života i vremena nije utkalo u njezina značenja. Stoga valja shvatiti Nikpaljevu poetiku, koja je uvijek bila usko povezana s vremenom i životom, kao poetiku koja nadmašuje granice i pronalazi pukotine kroz koje izgovara vlastitu istinu…

Iz recenzije: Branimir Bošnjak

Izdavač: JUTRO POEZIJE, Biblioteka Lude gljive – 15. knjiga CIJENA: 180 kuna, za članove: 90 kuna

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Priprema slika...

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.