Zrinka Posavec

Snijeg je tog jutra uspio uspavati sve živo u gradu pa tako i žive pjesnike te je “Jutro poezije” 11. veljače 2012. Robert Roklicer otvorio točno u podne naručenim pucnjem gričkog topa sa Lotrščaka, prisjećajući se večeri  dana  prije, kada smo dodijelili naše tradicionalne nagrade “Josip Sever” akademiku Tonku Maroeviću i “Ružica Orešković” mladoj pjesnikinji Ivani Čagalj.
Njoj nije bilo teško doći iz snijegom zametenog Zagvozda primiti nagradu, kojoj se jako veselila, tako da nam je kao laureatkinja bila  glavni gost i nadahnuto govorila svoje stihove iz nagrađene zbirke pjesama “Ženske epifanije” u  prepunom caffe-u “Berka”.
Kako je vrijeme od trošenja i uzaludnog rošenja soli “nebili” nam bilo manje sklisko bio je red da pjesmom tjedna bude proglašena pjesma “Prstohvat soli” pjesnikinje Zrinke Posavec.
Zrinka Posavec rođena je 16. lipnja  1981. u Đakovu. Studij glazbene kulture završila je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a nakon toga i studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Živi u Zagrebu. Radi kao profesor solo pjevanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici.
Iako je klasična glazba bila njen odabir, čini se da trenutno najviše uživa u pjevanju sevdaha i međimurskih narodnih pjesama.
Piše poeziju i kratke priče. Do sada nije ništa objavljivala, ali ima veliku želju.

Ivana Čagalj

Ovom tmurnom vremenu unatoč i Sibirskoj cikloni , u petak 10. veljače 2012., sudbinske godine po Majama, razveselili smo mladu poetesu i pjesnika, dodijelivši im tradicionalne nagrade “Jutra Poezije” u knjižnici “Bogdan Ogrizović” u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Mladoj Ivani Čagalj “Ružicu Orešković” za 2011. godinu za neobjavljenu zbirku pjesama (prvijenac) “Ženske epifanije” i akademiku Tonku Maroeviću “Josipa Severa” za 2011. godinu za neobjavljenu zbirku pjesama “Primijenjeni primjeri”.

Moderator svečanosti predstavljanja laureata, bio je te večeri izuzetno duhovit i autoironičan predsjednik “Jutra Poezije” naš Robert Roklicer.

O nagrađenom rukopisu akademika Tonka Maroevića nadahnuto je govorio dr.sci. Branimir Bošnjak, da bi zatim obrazloženje nagrade za nagrađeni rukopis Ivane Čagalj umjesto Darije Žilić,koja nije mogla doći na dodjelu, pročitao Davorin Žitnik – Žito, koji je ujedno i autor brončanih plaketa s likovima Ružice Orešković i Josipa Severa.

Pjesnici su pročitali po nekoliko svojih pjesama iz nagrađenih zbirki, dok je Goran Matović maestralno govorio  “Severa”, nakon par južnjačkih kancona u izvedbi konavoskog kantautora Nike Bete, Žito je pročitao i dvije pjesme naše velike poetese Ružice Orešković.

Ovdje vam donosimo i ponešto o Ivani Čagalj te jednu njezinu pjesmu:

Ivana Čagalj rođena je 12. prosinca 1987. Rodom iz Zagvozda, stažira u osnovnoj školi u Splitu. Diplomirala anglistiku (prevoditeljski smjer) i kroatistiku (profesorski smjer). Dva puta je bila glavna urednica studentskog časopisa za književnost i kulturu The Split Mind, u sklopu čega je organizirala nekoliko književnih večeri kao i suorganizirala natječaj poezije na Facebooku skupa s web knjižarom Redak u sklopu projekta Knjiga uživo. Dobitnica je druge nagrade Centra za ženske studije iz Zagreba na temu feminizma i rodne problematike te dobitnica nagrade Jutra poezije za zbirku Ženske epifanije. U slobodno vrijeme svira u limenoj glazbi, daje poduke te honorarno obavlja poslove lekture i korekture tekstova za Književni krug Split.

Split (Doesn’t) Mind

trasa 17-ice je prekratka

od Sveučilišne do Spinuta tek 9 stanica
i na svakoj pričam s tobom
prsti nam se zapetljaju
kao slušalice od mobitela
na dnu torbe
dok se smijemo umirovljenicima
koji ne znaju provući iskaznicu
i trče za busom kao da su u njemu poredane
prošle godine umjesto išaranih sjedala
i ustajemo se trudnicama
i ženama s vrećicama
i djedovima sa štapovima i unucima
ustajemo se i sjedamo
kao na misi
i podsmjehujemo se preglasnom pričanju suputnika
i gledamo kroz prozor
gledamo kroz druge
dok nam se pogledi ne odbiju od
retrovizora, jumbo plakata i semafora
i opet ne susretnu
(sjećaš se da sam ti rekla da se bojim bilijarskih kugla?)

u najvećoj gužvi pronađeš mojih 160 cm
i putuješ sa mnom
3:15 uvijek u isto vrijeme
(Split je točan grad)
i uvijek se ista dva sjedala oslobode na međustanici poslije Klerikata
(i dalje provjeravam je li netko zalijepio žvaku
ili rasklimao sjedalicu – ja ne priznajem slučajnosti
i nepovjerljiva sam i prema predmetima)
ti se smiješ mojoj opreznosti
i poskakivanju bubrega
dok prelazimo preko izbočina
na cesti prije Firula i iza Poljuda
i naginješ se na mene kod Vidovića

tiho ti pričam na obama jezicima
ti razumiješ moj tok misli
ti razumiješ
ja ti pričam
obavijam te riječima
slova ti slažem po noktima
po trepavicama i iza ušiju
ti paziš na padeže i krnje infinitive više nego ja
- ti paziš više nego ja -
šopam te zvukovima
(ako ljubav sve podnosi
jesu li sinonimi voljeti i probaviti?)

hotimice
prošla sam kroz tebe
kad si prvi put otvorio usta
i ugnijezdila ti se na dnu stomaka
bojim se da me ne izvuku
odatle skalpelima i hvataljkama
toplo je i vlažno unutra
kao kad te uhvati ljetni pljusak
na povratku iz dućana
ja ti pričam
ti se ne gubiš u mojim asocijacijama
slušati si naučio na bolničkim hodnicima
i prekoatlantskim letovima

samo primijetiš da oboje imamo ožiljak
na lijevom prstenjaku
kako simbolično, prstenjak, kažeš
oboje imamo isti
ožiljak
prošapćem

gospođa nasuprot
odmjeri me
i pred zadnjom stanicom kraj Marjanskog tunela
shvatim
zašto mi se grlo ne suši
i sjedalica kraj mene
nije ugrijana

Andrea Pongračić

Zvjezdani nadnevak 04. 02. 2012.
Međugalaktički brod “Berka”, kapetan Roklicer usmjerio je  prema zvjezdanoj maglici “Poezija”. Nakon  polijetanja pjesnički smo se raspojasali  govoreći svoje stihove,
ovaj puta u dva kruga i sa posebnom privilegijom  koju je Robert  dao  pjesnicima i poetesama  da svatko  može  izreći čak 3 pjesme u svakom krugu,  što se do sada nije nikada dogodilo, dužni smo to reći. Zahvalni na poklonu dostojno smo se odužili  tako da je u izboru za pjesmu tjedna došlo do pripetavanja čak troje mladih autora,  koji su izrekli  još po tri svoje pjesme, da  bi nakon  neizvjesnog glasovanja odlukom publike pobijedila Andrea Pongračić čiju pjesmu objavljujemo.

Andrea Pongračić, rođen 27.srpnja 1990. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i opću gimnaziju. Trenutno apsolventica predškolskog odgoja na Učiteljskom fakultetu. Piše kratke priče, roman koji je u procesu nastajanja, te odnedavno i poeziju.
Članica je Centra za kreativno pisanje gdje je pohađala radionice romana kod naših afirmiranih književnika, u sklopu kojeg je održana prva ljetna škola pisanja na ovim prostorima.
Do sada su joj objavljene: kratka priča “Poslije” u zborniku Sušičke kronike, “Ovisnica o Knjigama” u “Pričama iz knjižnice”, 3.nagrada za priču “764 dana” Matičnog književnog natječaja Velike Gorice, pjesma “Sinonim za vječnost” u zbirci “Moja ljubavna pjesma”, te nekoliko tekstova na internetskim stranicama. Uskoro počinje raditi kao volonter/novinar u magazinu “Svijet kulture”.

Sjećam se vremena normalnosti kada sam bio
toliko normalan da sam htio svisnuti
od prevelike količine normalnog u sebi.
Valjda sam zato i poludio.

Jednog dana žena me pronašla
kako štrikam tabletiće za stol.
Sve to ne bi bilo ništa čudno,
da sam ja u baratanju pletaćom iglom
do tada bio kao moja žena s promjenom
sijalica na maglenkama.

Kao i činjenici da sam to činio na balkonu,
vidljiv svim susjedima obučen u ženinu haljinu
s proslave našeg srebrnog pira.
Sada će svatko normalan pomisliti da sam stari
perverznjak, izopačenik ili ne daj Bože, transvestit.
Ali vjerujte, odjeća je za mene oduvijek bila na
zadnjem mjestu, osobito ona ženska.

Kako bilo, žena me pitala gdje sam ostavio telefon,
na što sam joj odgovorio da sam ga pokrio krpom
kako ne bi probudio mačku ako zazvoni.

Mi nikada nismo imali mačku,
oboje smo bili alergični na njihovu dlaku.

Mislila je da se zajebavam s njom,
pa mi je rekla da sam stara konjina
i pokupila se, pretpostavljam na plac.

Dani prolaze,
a ja više ne razlikujem stvarnost od fikcije,
ženu od naše mačke.
U mojoj ludosti me po prvi puta
okolina uvažava i zapravo čini ono što kažem.
Valjda iz straha da ih sve ne pobijem,
jer to luđaci rade.

Sjedim na balkonu, s mačkom u krilu,
tabletići su na stolu
i razmišljam o tome kako je lijepo biti normalan.

Dražen Katunarić

Ove subote “Jutro” je imalo osobitu čast među svojim pjesnicima ugostiti i svojeg dugogodišnjeg člana, još iz vremena “Tingl-Tangla”, eminentnog hrvatskog pjesnika Dražena Katunarića, koji nas je produhovio govoreći pjesme iz svoje nove zbirke “KRONOS”, kao i poneku prijašnju znanu pjesmu iz njegovog velikog opusa.
Kao i uvijek tražilo se mjesto više jer Robert je nadahnuto kao uvijek vodio i moderirao naš pjesnički “zrakoplov” nakon što smo se svezali i poletjeli.

Dražen Katunarić  rođen je 25. 12. 1954. godine u Zagrebu. Pjesnik, prozaik, esejist, urednik. Završio je filozofiju na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Glavni je urednik časopisa “Europski glasnik”.  Dosad je objavio dvadesetak knjiga, pored ostalih, Mramorni Bakho (poezija, 1983.), Pučina (poezija, 1988.), Kuća dekadencije (eseji, 1992.), Nebo/Zemlja (poezija, 1993.),  Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994.),  Priča o špilji (esejistička proza, 1998.),  Lijepak za slavuja (poezija, 1998.),  Načitano srce (poezija, 1999.), Parabola (poezija, 2001.), Kobne slike (roman, 2002.),  Tigrova mast i druge priče (proza, 2005.),  Lira/Delirij (poezija, 2006.),  Prosjakinja (roma, 2009.),  Infernet i drugi tekstovi (eseji, 2010.),

Preveden na engleski, francuski, španjolski, slovenski, bugarski, rumunjski, korzički, njemački, talijanski na stranicama časopisa i u nekoliko zasebnih knjiga.

Dobitnik je nekoliko domaćih i međunarodnih nagrada za književnost: Brankova nagrada, nagrada Tin Ujević, nagrada Matice hrvatske za književnost, nagrada Europski krug, nagrada Menada za specifičnu vrijednost poezije, nagrada Steiermarkische Sparkasse za roman.

Neću  se  dati  spaliti. Ne  dajem  nikomu  svoje
Ostatke. Možda iz duga prema kostima koje  su
me nosile cio život.  Neću da od njih  preostane
pepeo,  kad to mogu biti još kosti, stamene kakve
su  otprilike  bile.  U  kostima  je  mineral,  brdo,
planina, stijena, vrlo stara i plemenita tvar. Nisu
od  šećera,  da ih otopi prva  kiša. Kosti  moraju
ostati cijele, poslije neka ih premeće dragi Bog ,
radi  s  njima  što god  hoće.  Hoće li  ih  jednog
dana biti dovoljno, više ili manje od pedlja? Tko
to zna? Neću se dati spaliti. Zbog neizrečenoga
što mi se taloži u kostima.

Lana Derkač

Na prvoj ovogodišnjoj tribini Jutra Poezije gostovala je Lana Derkač, pjesnikinja koja je uvijek rado viđena i čiji se nastupi svaki put slušaju sa posebnom pažnjom. Lana Derkač rođena je 22. lipnja 1969. u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nagrada “Zdravko Pucak” i “Duhovno hrašće”.
Bila je sudionik više domaćih i međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Međunarodni pjesnički festival (Hrvatska), Struške večeri poezije (Makedonija), Curtea de Arges Poetry Nights (Rumunjska), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija), Kritya (Indija), Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Lirikonfest (Slovenija), International Poetry Meeting (Cipar), Festival international et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija)…
Tekstovi su joj prevođeni na 15 jezika, a do sada joj je objavljeno desetak zbirki poezije, dvije knjige kratkih priča te jedna drama.

Na tribini je u poeziji uživalo preko dvadeset pjesnika i pjesnikinja, a svoje pjesme su govorili i Davor Šalat, Ljiljana Lili Dimova, Nikica Krajina, Tena Jura Jurišić, Esad Jogić i mnogi drugi.

Jutro Poezije svima želi sretne i blagoslovljene nadolazeće blagdane, puno sreće i zadovoljstva, ali svakako i dobru riječ poezije!