No i mi svog Hitchcocka za trku imamo, naime čovjek koji nam je bio glavni gost, svom vremenu unatoč svako jutro trči po savskom nasipu održavajući zavidnu kondiciju u godinama kojih broj namjerno neću spomenuti, jer on još uvijek ustrajava u šarmiranju žena ali o uspjesima gentlemanski ne govori.

Kad ste jednom vidjeli markantnost Esada Jogića, više vam ne pada na pamet i pomisliti na Alfreda, jer Hitch je za našeg Esada kako bi u žargonu rekli, naprosto mala beba.

Čitanja pjesama iz novoizašlih zbirki prije službenog predstavljanja, polako postaju lijepi običaj našeg jedinog i jedinstvenog “Jutra Poezije” te nam je shodno tom običaju naš prijatelj, pjesnik i prozaist Esad Jogić govorio pjesme iz svoje nove knjige pjesama “Vrtoglavica duše”.

Mogu reći da je zadnjom pjesmom “Tuđi snovi” u interpretaciji moje malenkosti prouzročio velike vibracije pjesničkih duša i ne znam kako se kafić uspio othrvati i ostati postojan u tom potresu tamo u Berislavićevoj 18 i zato vam je objavljujemo kao pjesmu tjedna.

Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941. u Prijedoru, BiH, gdje je stekao osnovno obrazovanje. U Zagrebu je završio Višu grafičku školu, a 1984. diiplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu kao drugi u klasi, i postao prvi diplomirani grafički inženjer u BiH. Radio je na mnogim projektima instaliranja i reorganizacije tiskara i uvođenju obveznog ISO-Standarda kao zaštite kvalitete proizvoda. Također obnašao je odgovorne funkcije u Unicepu-Celpaku, Grafičkom zavodu Hrvatske, Panu- tvornici papira, Radinu, Pučkom otvorenom sveučilištu, Urihu.
Kao tehnički urednik uredio je mnoga izdanja knjiga i monografija.

U suradnji s Državnim inspektoratom radio je na programu suzbijanja ovisnosti o drogama. Bio je urednikom knjige Suvremeni trendovi zloporaba droga, autora Dubravka Klarića.

U suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske i međunarodno priznatim hrvatskim vojnm znanstvenicima radio je na projektu Oružje za masovno uništenje i bio njegov urednik.
Bavio se športom, posebice nogometomi judom.

Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Jutra Poezije.

Objavio je deset knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima: Republika, Večernji list, Hrvatsko slovo, Glas Koncila, Smib, Behar, Most- The Bridge.

Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije.

Objavljene zbirke poezije:
Krvava žetva, Strašno je biti ptica za vrijeme lova, Materija sreće, Zagrebački snovi, Suze na licu vremena, Vrtoglavica  duše.

Objavljeni romani:
Put u izlazak, Mrtvi vlak i u pripremi  za  tisak roman o Drinskim mučenicama.

Objavljene priče i novele:
Tri žene i fratar  (zbirka priča), Zvono, Mirakul, Danak, Šapat sablje, Ciganski san, Oproštajno pismo, Zarobljeni svatovi, U Bosni, rane Isusove, Fratar Anđel i druge priče (zbirka priča), Glumica (novela),  Posljednja molitva, Elegija za domobrana.

Živi i radi u Zagrebu.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i  naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.

Don, opaki krojač rubova kaputa, kožnih jakni i brendiranih traperica, što radi u tišini da ne stignete primijetiti dok nije kasno, a i onda vam se samo nasmije onom svojom njuškom i pobjegne u zaštitu svoje gazdarice Vesne, pri tom veselo mašući repom kao da je cucak od samog Versace-a i morate biti sretni što vam je posvetio umijeće i svoje dragocjeno vrijeme.

Taj pasić zna se čovjeku iskreno veseliti i zato danas pišem o njemu u caffeu “Berka” u koji slobodno možete dovesti svoje ljubimce, jer taj kafić je i službeno proglašen prijateljem četveronožnih ljubimaca, u kojem se oni lijepo druže ne samo sa pjesnicima i umjetnicima nego i svim ljudima dobre volje.

I kad nam je te subote bilo tako lijepo dok je Roby vodio naš pjesnički “Enterprise” pokraj pjesničkih maglica, znakovito je da ne kažem signifikantno, a kako bi drugo i bilo, da 05. 05. nagradu za pjesmu tjedna nije mogao dobiti nitko drugi tko nema veze sa zvijezdama i metafizikom.

Zato smo nakon duge rasprave koja je trajala 7 minuta, 35 sekundi kako Robert kaže, odlučili da je dodijelimo pjesnikinji koja se zvjezdano i zove, Stela, Stela Hrvojčec.

Zato je Zagreb opet postao barem na par dana i barem meni, najugodnije mjesto za uživanje u životu, na terasama gdje se čovjek ne mora otimati za stolac da bi popio kavu sa “frendovima”, prošetao Ilicom a da se ne očeše ramenom o bar pet prolaznika, a o vožnji biciklom njegovim praznim ulicama neću ni govoriti.

Kad je sve to tako, naše “Jutro” te subote u kafiću “Berka” nije moglo biti drugačije nego fantastično, Robert je te subote bio i “primarijus” i “clown” i glumac i pjesnik i Roklicer i nasmijavao nas je kao pravi meštar ceremonije na proslavi poezije.

Naša draga Vjeka Jurić, nadahnuto je svojom pjesmom svima nama nadahnula dan i zato tu pjesmu odabrasmo za pjesmu tjedna, da diljem svijeta i svima vama koji pratite našu stranicu nadahne dan, možda noć a možda i čitavi tjedan.

Crtica Vjekine autobiografije:

Rođena sam 1950. u okolici Splita grada i imam dva zavičaja. U prvom sanjah kroz opori Ča; svoje ditinstvo mjenjah s morem, bure s Klisa slušah zamišljajući da čujem buku davnih uskočkih bitaka. Dragi kamen solinske crkvice Sv. Jelene s ponosom doticah dok se punina čuvstava poput rijeke Jadro ne izli u riječ i stih pjesme. Danas u novom, dragom zavičaju, uklapam svoju Dalmaciju tamo gdje ulice Zagreba završavaju, tamo gdje se sjetna prisjećanja juga utapaju u gradska maglena jutra; u zvona Katedrale, u slatki Kaj donesen s korpama na Dolac, tamo gdje vijuga Sava i gdje mir predgrađa snaži kruti život.

Sklona javno na “Jutrima poezije” kazivati svoje stihove i povremeno objavljivala pjesme u glasilima.
Biografijom govorim o sebi? Ne, ono smo što dajemo! Pjesma govori.

i biti radoznalo ćuvstvena u masi tijela
ribariti prostranstvima koje nitko nije htio
nasukati zbivanje u ljepotu svojeg otoka
prestati da živim za događaj drugoga.

Pomišljam
da ću tek tada naći svoje ime
zaboravljenu sebe vratiti u se
i tako dvije u jednoj
ispiti krv naranče.

Uz strune svojih kosa
uz ritam bedara plesti razgoljena, bosa
naučiti druge kako da se meni nude
onda slobodno mogu svjetla
u mojim očima da polude.

Kemal Mujičić Artnam

ARTNAM ARTA NA JUTRU OD POEZIJE ARTA

Kemal Mujičić aka Artnam, ili “Umjetničko ime” kako je sebe nazvao davnih osamdesetih prošlog tisućljeća, kada je počeo objavljivati poeziju i dolaziti na “Jutro” izrazio je želju nastupiti na “Jutru”, “bilbili” provjerio svoje nove pjesme pred izlazak nove zbirke poezije. I udovoljismo mu želji te upriličismo svojevrsnu pretpremijeru njegovoj novoj knjizi.

Koliko je bio uspješan, pitajte žene koje su nakon njegove izvedbe i nakon svršetka službenog dijela “Jutra”, Roberta i moju malenkost diskretno pitale za broj njegovog mobitela, mi smo im uslišili molbe, ne pitavši nikoga o daljnjim dogodovštinama.

Šalu na stranu, makar volim šalu nastranu, mora se reći da su mu pjesme odlične i da se veselimo njegovoj novoj zbirci, kad izađe nadamo se da će nas pozvati na predstavljanje.

Kemal Mujičić Artnam rođen je 14. 02. 1960. godine u mjestu Turbe kod Travnika. Poslije završene srednje škole u Travniku, 1980. g. dolazi u Zagreb gdje studira na Tehnološko-tekstilnom fakultetu. Nakon niza književnih nastupa na raznim književnim tribinama i objavljivanja u relevantnim književnim časopisima, 1994. godine objelodanjuje svoju prvu zbirku pjesama. Od tada se redovito javlja novim radovima na III. programu radija, književnim festivalima, javnim priredbama i književnim časopisima.

Pjesme su mu uvrštene u desetak antologija te nekoliko relevantnih zbornika i pregleda suvremene hrvatske poezije Koncem 2009. godine na III programu hrvatskog radija izveden mu je radio-roman “Pet litara benzina”. Pojedine pjesme i priče prevođene su na njemački, engleski, španjolski, poljski, češki, mađarski, slovenski i makedonski jezik.

Kao kritičar predstavljao je nekoliko proznih knjiga na javnim tribinama te napisao nekoliko eseja za radio. Od rujna 2008. g. do kraja 2009.g. kao urednik biblioteke Udruge “Jutra Poezije” uredio je četiri pjesničke knjige.

Status samostalnog umjetnika ostvaruje 2003. godine. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Objavio je sljedeće knjige: “Petkom poslije ribe”, pjesme, Meandar, 1994; “Ples”, pjesme, Meandar, 1996; “Zona zoo”, pjesme, Meandar, 2000; “Ubrzanje”, pjesme u prozi, Naklada Breza, 2002; “Rad na crno”, priče, Meandar, 2004; “Pet litara benzina”, roman, Naklada Breza, 2006.; “Vrijeme za ljubav”, roman, Meandarmedia, 2010.

Tugomir Orak

Varaždinec, Varaždinec, domovine sin
V jutro je na “Jutro” z Varaždina dobre verzuše donesel

Makar po onoj staroj meni jako dragoj domačoj popevki “Već tri dana jašem ja z Varaždina” više nije potrebno da bi se došlo u “Beli Zagreb Grad”, to se u današnje vrijeme obavi autobusom za sat i petnaest minuta po autocesti, naše dogovaranje da nastupi kao glavni gost na “Jutru Poezije” trajalo je sigurno više od dvije godine.

Najme kaj, varaždinski pjesnik Tugomir Orak, unatoč velikoj želji za dolaskom jednostavno zbog prezauzetosti što poslom pravnika, što sudjelovanjem na šahovskim turnirima i drugim životnim obvezama, tek je u subotu našao vremena da nas počasti svojim stihovima na “Jutru”.
I zbilja ga se isplatilo čekati, jer Tugomir je jedan od rijetkih pjesnika što piše na sva tri jezična idioma “Naše Lijepe”.

Govorio je on u subotu 14. 04. 2012. u “Berki” stihove na hrvatskom standardnom književnom, kao i na njegovom a bormeš i mojem domačem kajkavskom varaždinskom, za kaj se lepoga pljeska nadobival i napobiral.

Na čakavici nije ovaj put govorio, rekao mi je da je to ostavio za koju drugu priliku kad opet dođe na “Jutro”, jer svidjelo mu se obzirom da je kao mlad pjesnik studirajući u Zagrebu, dolazio na ona “Ružičina Jutra” kojih atmosferu nastojimo oživjeti i u današnje vrijeme na ovim našim “Robijevim Jutrima” gdje se gospon Roklicer svaki puta trudi duhovitim najavama ozariti nam lica smijehom.

Tugomir Orak rođen je 22. svibnja 1954. godine u Varaždinu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Radi kao tajnik Strojarske i prometne škole u Varaždinu. Objavio je zbirku pjesama “Prva bračna noć” 1991. godine. U studenome 1993. godine utemeljio je recital poezije “Varaždin u srcu nosim”. Priredio je prvi zbornik poezije “Varaždin u srcu nosim” 1996 godine. Idejni je začetnik Varaždinskog književnog društva, koje djeluje kao udruga od veljače 1994. godine.

Pjesme su mu objavljivane i nagrađivane na brojnim recitalima: “Draga domača rieč” u Ivancu, “Kaj-Kustošija” u Zagrebu, “Susret riječi” Bedekovčina, “Josip Ozimec” Marija Bistrica, “Zvonimir Golob” Koprivnica, “Dragutin Domjanić” Sveti Ivan Zelina. Haiku poezija objavljenu mu je u zemlji i inozemstvu (Haiku dan “Dubravko Ivančan” Krapina, Susret haiku pjesnika Kloštar Ivanić, Haiku susreti Ludbreg, “A-bomb Day Memorial Haiku” Kyoto, Japan). Uvršten je u antologiju hrvatskog haiku pjesništva 1996. – 2007. “Nepokošeno nebo”.