Igor Jukić:

Vikendaši

Na tematskoj razini, zbirka Vikendaši načelno se ne može svesti na dva-tri ili nekoliko rukavaca, Jukić je doslovno puštao teme da biraju same sebe. Na jednoj vrlo gruboj podjeli složena su dva ciklusa koja ipak korespondiraju jedan s drugim. U prvom dijelu Jukić tematizira ono što je vidio, čuo, pročitao, gdje je putovao, u što je vjerovao ili nije vjerovao, posvećuje pjesme dragim ljudima iz svijeta književnosti, filma, glazbe, ali i osobama s kojima je u prijateljskim ili rođačkim odnosima. Pogotovo je dojmljiva pjesma posvećena sinu Ninu s kojim provodi vikende i koji mu svaki puta donosi milijun malih pitanja i isto toliko radosti.

Desetak pjesama iz prvog ciklusa su organizirane klasično, pisane se u vezanom stihu i izuzetno su ritmične. Ta ritmičnost se, doduše, gubi u pjesmama pisanim u slobodnom stilu, pogotovo kada pjesnik pokušava reći još nešto više pa smišlja neobične iskaze poput violina humora, lavež podzemnog ždrijela, lijevak vremena, ribnjak uma i slično, a ta nemuštost na pojedinim mjestima može se pripisati neiskustvu i traženju vlastitog stila. Znakovita je i Jukićeva sklonost ka mističnom i božanskom pa će na jednom mjestu reći: ...već dva puta rođen / zanosim se križem...