Jakša Fiamengo:

Tajna mjerenja

Nije neobično što je Jakša Fiamengo napokon napisao knjigu o mjerenju kojoj su predmet prostori ljudske egzistencije. Malo je naime pjesnika čije je "iskustvo prostora" toliko presudno za pisanje poezije. A budući da je riječ najprije o plovidbi, mjerstvo – riječ koju je volio Ujević – tiče se mora. I sredstva mjerenja su riječi: naši su kovčezi puni, naše dobre riječi tek počinju (Nagodba na grebenu). Riječi je mnogo, važno je prepoznati one dobre. Kako? Moramo uzeti najprije u obzir stanovitu inflativnost riječi u Fiamenga, jer je to njihov poetički princip, ali i egzistencijalna osvjedočenost: da na kraju krajeva jedino što imamo jesu riječi, bilo da nam bježe ili nam se vraćaju. Ono što o njima još doznajemo jest da one ne oblažu predmete već iz njih govore (Čisti let). Riječi dakle nisu jedino konvencije koje razmjenjujemo i na koje smo prinuđeni, nego su određene doživljenim jednokratnim trenutkom onoga koji ih izgovara: to je naime trenutak nastanka pjesme (taj je trenutak pjesma). Jer pjesme za Fiamenga i nisu drugo do polidimenzionalne projekcije nekih osnovnih i ključnih riječi. Fiamengovo vrednovanje riječi blisko je jednom rapsodičnom poimanju riječi kakvo je pedesetih godina prošlog stoljeća promovirao pjesnik Miroslav Mađer, blisko krugovaškom programu živosti. U pjesmi „Rapsodija riječi“ Mađer zaziva snagu riječi kao ishodište svih pojava i vjere u iskazivost. U Fiamenga riječ je još nešto, ona je jamac: ona se daje kao obveza i jamstvo djela. Ona se ne da povući i ne smije se prekršiti jer, kao što govori jedan naslov, rečeno je, imenovano...