Eva ne podnosi mrak što se ljušti kao pepelno
paperje i sipi po staklima. No izgovara  sve same
iznevjerene riječi, otpatke odumrlih razgovora i davno
zbrisanih ljudi.

Vjeruje da joj stopala još uvijek raspoznaju boje i
da može prešutjeti svoje odbačeno prstenje.

Eva misli da ne mora objašnjavati svoje ženstvo,
radije mami medene tumače da joj govore.

Tijelo joj je raž koja nestaje u poluspretnim ustima.
Preostaje joj samo obećanje koje još ni jedan Adam nije
uspio ispuniti.