Jedna je žena htjela prijeći cestu,
ali nije vidjela auto iz suprotnog
smjera – Stanite!, vičem u strahu.
ona je čula, pa se pomakla, odmah
pružila mi je ruku – Hvala, puno hvala…
Ništa, ništa, kažem, i sjetim se sebe
prije deset i više godina,
kad me je udario automobil,
vozač je bio kriv i crta mog karaktera,
da važem gore dole, naprijed nazad,
otići van ili ostati u zemlji, kao da
vrijeme odavno nije prestalo biti
pješčana igra jednog sata…