Uz potporu

  • Ministarstvo Kulture
  • Grad Zagreb
  • Caffe bar "Berka"

Kategorije

Gost ovosubotnje tribine Jutra poezije bio je pjesnik i prevoditelj Ivan Babić. Pred više od 50 okupljenih članova Jutra, Babić je predstavio i pjesme iz novog, još neobjavljenog rukopisa. Pa evo nekoliko rečenica i o samom gostu:

Pjesnik i prevoditelj Ivan Babić rođen je 1961. u Imotskom. Zavičajno mu je mjesto Studenci (Imotska krajina). Godine 1988. diplomirao je filozofiju i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirani je knjižničar. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za najznačajnije hrvatske časopise i novine (Republika, Književna smotra, Quorum, Hrvatsko slovo, Nova Istra, Riječi, Poezija itd.) kao i za Treći program Hrvatskoga radija. Priredio je i preveo više knjiga. Izabran je za prevoditelja godine (1998.) u tjedniku Hrvatsko slovo. Zaposlen je u Knjižnici Sesvete kao knjižničar-informator. Osnivač je i voditelj tribine “Kulturni četvrtak u Sesvetama” te “Sesvetskog pjesničkog maratona”. Poeziju objavljuje od 1996. godine u mnogim književnim časopisima i novinama – Haiku, Quorum, Republika, Poezija, Hrvatsko slovo, Zarez itd. Sudionik je nekoliko pjesničkih festivala.
Objavio je dvije knjige poezije: “Kasna molitva prstiju”, 1999. i “Zvizda”, 2007. Uvršten je u nekoliko suvremenih antologija hrvatskog pjesništva. Napisao je i zavičajni rječnik “Studenački rječnik”, 2008.

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Priprema slika...

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.