Uz potporu

  • Ministarstvo Kulture
  • Grad Zagreb
  • Caffe bar "Berka"

Kategorije

Gošća ovosubotnje tribine bila je naša poznata hrvatska književnica Ljerka Car Matutinović koja je predstavila najnoviju zbirku (18. po redu) pjesama “Uzmi me na oblaku”. O knjizi i književnom stvaralaštvu Ljerke Car Matutinović govorio je naš poznati pjesnik, književni kritičar i prevodilac Davor Šalat. Evo nekoliko rečenica o našoj Car Matutinović:

Suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, Ljerka Car Matutinović, rođena je u Crikvenici.Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima.Član je Društva hrvatskih književnika ( od 1975.), Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Od 1961. objavljuje književne kritike, knjiž. interpretacije i eseje, pjesme od 1965. i pripovijetke od 1975. Surađivala je u nizu časopisa i novina. Objavila je sedamnaest zbirki pjesama. Ističemo neke: Vrijeme rastanaka, 1971.,Odiljat se, 1983., Bajkoviti soneti, 1988., Bezumlje, 1994., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005., Meštrija( sabrane čakavske pjesme, 2007.), Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007., Jabuka puno krilo, 2007., Uzmi me na oblaku, 2010. Od objavljene proze ističemo: Opsjenar Galateo, 2002., Mirakul zvan Ljubav, srednjovjekovne priče, 2006. Od knjiga za djecu: MA i LU, roman,1989.,1990., Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004. Objavila je četiri knjige književno-kritičke proze i desetak knjiga prijevoda s talijanskog. Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika. Proza na tri.Uvrštena je u domaće i strane antologije. Od nagrada ističemo: Drago Gervais, za pjesme, 1981., 1985., Zlatna medalja za zbirku pjesama La bellezza del raspiro, 1986., Nagrada za životno djelo, Grad Crikvenica,1996., Nagrada internacionalnog žirija za Sonet o povratku molitvi, 2005. Književnica živi i radi u Zagrebu.

Iz kritika: “…Taj svojevrstan pjesnički toranj bjelokosni danas je pak na začudan način i i angažiran, naime, pokazuje se kao neka, makar na prvi pogled i eskapistička, kontrakultura općem razljuđivanju koje, dezintegrirajući čovjeka, nastoji ubrati što veću tržišnu dobit na njegovim patologiziranim krhotinama. (Davor Šalat, Vijenac, 26. veljače, Zagreb 2009.)

“…Neupitno je kako je na djelu izuzetna pjesnička sposobnost stvaranja “ženskog lirskog subjekta” kojim se nadmaša pjesničke konkurente, kako navodi Cvjetko Milanja, jer Ljerka Car Matutinović ne crpi iz “književne arheologije”, nego hrabro i stilski bogato njeguje oblik ispovjednog pjesništva, prividne sentimentalnosti, ali i igrivosti i ironije…(Branimir Bošnjak, pogovor knjizi “Uzmi me na oblaku”, Zagreb, 2010.)

“…Ujedno, zbirka otvara vidike šire od erotično-ljubavnih, uvodi motive egzistencijalnih zebnja i zapitanosti o samom smislu i (tako iskušene) ljubavi i vlastita života pojmljena kao vrijednost i kriterij…A u antologijskoj “Obećanoj zemlji ljubavi”, pjesmi iznimne kompleksnosti i stihotvorne virtuoznosti, koja proniče gotovo sve svijetle i mračne sastavnice, pjesnički se subjekt do gotovo tragičnih dimenzija suočava s egzistencijalnom čežnjom i pitanjima same (ne)mogućnosti ljubavi … (Zdravko Gavran, “Republika”, 12, Zagreb, 2010.)

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Priprema slika...

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.