Samoća je to blaga i puna strepnje.
U sjenu ptičjih krila
zaklanjam se
dok strah ne mine
u sjenu ptice samice
poslate s nebesa
stavljam se
dok trgovci i nebosječe ne odu
dok ne vrate se u postojbinu laži
u svoj san od utrobe.

O gdje su mi krila nebeska
da uzletim nakraj zemlje nepregledne
nigdje ne bih stajao
osim na Velebitu.

Letio bih daleko
i nigdje ne bih stajao
dok ne skupim hrabrosti
reći jednu riječ: Bog.

Onda bih se vratio svojima
na hridima i valima stanovati.