U mojim su vjeđama besane noći
Pune zvuka iz dalekih kavana,
Zmajeva i sjeni što se kradom kreću.

Burnusi žena kraj mora što se ziblje
U noći su vlažne sve vlati od trave
Potonuća kriju tajne oceana
Svijetla se stide na rubu sna i jave

Slećem kao šišmiš u tu maglovitu zbilju
Vješam se o grane ko prezrelo voće
Moja ćud je opaka i tmasta
Vrijeme je noćnika i onih koji hoće

Hoće još jednom, prije svanuća
Sa zadahom mraka i nadom promaknuća
U ime inata i sirove želje
Biti netko drugi, sve snagom nadahnuća

Jer dan ne da podsvijesti da živi,
Danju su svi pravi, danju su svi krivi
A u noći sve su mačke crne
I miševi nisu tako jako sivi

Veličina epa tada se oglasi
I nastade skica u gužvi ideja
Nokturalno doba ima svoje čari
Opet leti jedna epopeja!