Uz potporu

  • Ministarstvo Kulture
  • Grad Zagreb
  • Caffe bar "Berka"

Kategorije

Na redovnoj tribini u subotu, pred dvadesetak pjesnika i pjesnikinja, Tomislav Lalić i Matija Magerl iz Hrvatske Akademske Zajednice predstavili su projekt zbirke poezije studenata grada Zagreba, tj. prvu (od, nadamo se, puno njih) zbirku “Moj tata plače u kinodvoranama…”. Od dijalektalne poezije, preko ljubavnih pjesama u prozi, humorističnih stihova i haiku crtica do ljubavne i socijalne lirike te pjesama na stranim jeziku, ova zbirka daje neobičan i potpuno nov uvid u studentski život – kroz poeziju; kroz najintimnije i najdublje osjećaje izražene preko pomno biranih riječi i modernih stilskih figura. Zbirka je slika jednog vremena, jedne generacije, studenata Sveučilišta u Zagrebu i kao takva je jedinstvena u našoj zemlji.
Od pjesnika čije su pjesme ušle u zbirku (a kojih je inače 55 sa 89 radova), svoje su pjesme čitali Ana Lena Stipančić, Mirta Horvat, Tomislav Lalić i Petar Belavić, a neke pjesme pročitali su i članovi Jutra Poezije.

Čak pet članova Jutra poezije odazvalo se pozivu Matice hrvatske za sudjelovanjem na 14. Kvirinovim poetskim susretima, koji su održani 4. i 5. lipnja 2010. godine u Sisku. Prosudbena komisija: Zvonimir Mrkonjić, Dražen Katunarić i Đurđica Vuković Plaketu sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu dodijelila je nedavno preminuloj pjesnikinji, kritičarki i književnoj teoretičarki Tei Benčić Rimay, koja je bila članica i udruge Jutra poezije. Ludwig Bauer, Robert Roklicer, Davorin Žitnik, Nedjeljko Kaveljević Ždero i Tomislav Grgo Antičić s ponosom su predstavljali Jutro poezije i na “Pjesničko – glazbenoj večeri” u Siscia jazz clubu, a 5. lipnja ista je delegacija zajedno s drugim gostima – pjesnicima (spomenimo samo neke: Darija Žilić, Božica Zoko, Franjo Nagulov, Milan Fošner…) položila cvijeće i zapalila svijeće na grobu Tee Benčić Rimay (u Sisku) i Josipa Severa (u Komarevu). Nakon toga uslijedio je posjet rodnoj kući našeg Josipa Severa, svečani ručak u hotel Panonija i povratak za Zagreb. Hvala sv. Kvirinu i Matici hrvatske Sisak na lijepom dočeku i – što drugo reći – vidimo se opet dogodine!

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Priprema slika...

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.