Moj dida je volio dan i sunce na nebu.
Volio je noć i zvijezde dok trepere, kad mjesec
prolije sjajnu mjesečinu po kamenom zavičaju.
Volio je munje i gromove kad lampaju,
kad se svetački svatovi nebom vesele.

Moj se dida družio vodom i gorom i
razgovarao s izvorom zelene vode,
slušajući zavijanje vuka i graktanje gavrana
što se sa starog hrasta javlja.

Volio je moju baku, umilni glas starosti
i vrisak djevojački u njezinoj mladosti
pod odrnama gdje su se voljeli.

Volio je i mene u mojoj mladosti,
i mudro mi besjedio pod starim hrastom,
što na guvnu u zagrljaju suhozida
drijema na vrelini ljeta.

Čuje se stara pjesma zavičaja,
koju dida pjeva škrtoj zemlji,
dok se brazda isparava, a rodni grumen
na umornom žuljevitom dlanu
doziva zrno koje će u njemu oživjeti.

Volio sam i ja svoga dida, na ognjištu,
a moja unuka kao grumen zavičaja
na mom dlanu pjesmom svojom
doziva dida Stipana.

Rumeno zrno na odrni se smiješi
A žito u njivi jedri i zrije.