Tribina i manifestacija “Dani Dobriše Cesarića”

Objavljeno: 16. 1. 2010.

Petanestak pjesnikinja i pjesnika okupilo se i ovu subotu na našoj tradicionalnoj tribini Jutra poezije. I dok je delegacija sastavljena od Roberta Roklicera, Esada Jogića i Nedjeljka Kaveljevića Ždere bila u Požegi na 8. Danima Dobriše Cesarića, Davorin Žitnik Žito potrudio se da i u Zagrebu napravi sličnu manifestaciju poezije.

Laureat ovogodišnjih Cesarićevih dana postao je naš član Krešimir Bagić s kojim smo dugo u noći pili isprobana slavonska vina i razmijenjivali stihove. Našoj fešti priključio se i prošlogodišnji dobitnik Cesarićeve plakete, Ivica Prtenjaća, te predsjednik Društva hrvatskih književnika Borben Vladović. Sve skupa bila je to noć za pamćenje: Zagreb i Požega slavili su poeziju iz duše… i želuca!

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.

Tražilica

Poveznice

Uz potporu

Kategorije

Tribina i manifestacija “Dani Dobriše Cesarića”

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Najnovije objave

Pjesma tjedna