ti si raskošan drveni brod sa sjajnim kormilom
ako se sad vežeš ostat ćeš u lučici predugo
na vezu
orinoco će ti umaći i ništa ti neće ostati
da pod stare dane prepričavaš unucima
u lanenom bijelom odijelu od nekad

tvoja će te buduća djeca čekati
na doku
i mahati ti

oplovila bih svijet s tobom pa taman i ostala
na doku iza tebe i tvoje djece i tvoje žene koja
još nije došla ali će uskoro doći na red kad joj vrijeme dođe

u glavama nam kloparaju kotači
vlaka
razvlače se niti popodneva do prebliske
odaliske noći koja nas ušuškava pod svoje kute
kao pod one skute iz limenoga bubnja na strništu

putanji smo toj dali svoj poseban pečat i skupljamo
utiske kao klikere u glavi kao prizivanje pameti kao
otrežnjenje koje nikako ne dolazi a stalno se ukazuje
kao bitno

silazimo s parobroda žurno i ulazimo u drugi svijet
malko izdignut iznad tla i uzvišen našim iš-
čeznućima iz glavnoga kadra i po-
tonućima u dublje
sfere
koje se rađaju samo u najdubljoj i najtišoj sjeni

kročimo širokim ošljunčanim putem pored čempresa
i ograda s konjima koji nam se njišu niz rukav i p-
ozdravljaju nas dugim slobodarskim grivama

smještamo se u starinsku vilu s pogledom na selo
iz davnoga stoljeća i beremo vrlo starinsko grožđe
u košare od pruća s otrgnutim drškama dok nam
topli vjetar draška nosnice i donosi krpice zaboravljenih
napjeva ponad dubokih tamnih šuma

taremo ruke o grube pregače i škiljimo u sunce koje
nam daruje prve radosne bore

domunđavamo se očima i pratimo lovce u skupim odorama
kako se skupljaju u dvorištu
gledamo oca i odrasle sinove kojima
ponos prianja uz preplanulu kožu i tjera ih da nastavljaju
tamo gdje su drugi započeli

u tebi se budi lovački instinkt mene lovci rastužuju

kroz prozor vile u ergelu
gledamo
ljepljivu od noći kada
utihnemo

drveni kotači za ukras
polegnuti u širokim pošljunčanim dvorištima
i falši balkoni od kovanog željeza na prozorima
što ih zovu francuskima
priječe nas da s drugoga kata zakoraknemo u sjenu
dvorišta

sve je stalo i utiha je

prelijeva se pijesak iz jedne dimenzije u
drugu

prenosi nas preko svijeta i natrag i spušta nas uz
tresak vrata na konjušnici pa vijorimo ponad
krovova kao ljubičaste zastave otežale od kiše

dok se šljunak mrvi nam pod nogama mi utiremo
pute ka večeri i lomimo kruh u taverni pijući crno
vino uz crne masline
i vraćamo se u noć puni naslade a vrući
nam se zrak otire o bedra u pokretu

prohodali smo pola planete da bismo dovde došli
da bismo se našli prije nego pokreneš cijelu tu lavinu
odnosa i uzročno-posljedičnih veza

ako se sad vežeš orinoco će ti umaći
i ništa ti neće ostati da pod stare dane prepričavaš unucima
kako ti je bilo na imanju il borro u toscani pod panama-
šeširom i u bijelom lanenom odijelu
kad si odlamao otežale bobe grožđa i spuštao ih
malo u košaru od pruća malo na moja njedra
vruća
koja ćeš pažljivo odstraniti iz priče
da bude podobna za priču unucima
jednog dana

u muci na prelaznim postajama mijena
još ćeš razmišljati kojim se putem vratiti i što
ostaviti u srcu a što odbaciti kao
pretežak teret

u biti ja sam ta s kojom ćeš oploviti svijet pa makar
ja ostala na doku čekajući dok se vratiš jer mene ćeš
sa sobom nositi skrivenu u svakoj od ponuđenih
mogućnosti

ja sam ti pod kožom ja sam ti po epitelu ja sam
onaj nevidljiv netko
koji ti pod krevetom stoji
svaku noć

a straha nema