Uz potporu

  • Ministarstvo Kulture
  • Grad Zagreb
  • Caffe bar "Berka"

Kategorije

Posljednje svibanjsko subotnje jutro donijelo nam je nestabilno vrijeme i još jednu predizbornu šutnju. Mi smo unatoč tome govorili i govorili, prvo pjesnik Nikola Đuretić, potom svi nazočni. Jutro poezije vrlo skoro starta s prvom knjigom u ovoj godini. Prvi autor čija će knjiga uskoro ugledati svjetlo dana je Nikola Đuretić pa je ovo prigoda da se kaže nekoliko riječi o njegovoj poeziji, a i o toj knjizi. Zbirka pjesama “Gdje počinju ceste” sastavljena je od šest ciklusa koji bi se uvjetno mogle podijeliti u tri tematske cjeline. Prijelazi između prva dva ciklusa, obzirom na tematiku su blago naglašeni, što se može reći i za treći i četvrti, te peti i šesti. Očito je autor imao svoje razloge razlomiti cijelu zbirku na šest ciklusa: 1. Sedam postaja sjećanja; 2. Kratki niz o prošlom; 3. Pet lakih komada; 4. S one strane vode; 5. Krhotine; 6. Neka druga kuća. No, i tako konceptuirana, ova zbirka daje nedvosmislenu poetsku cjelinu. Pjesme su pisane u slobodnom stihu, jezgrovite su, izbrušene (ovo se poglavito odnosi na posljednja dva ciklusa), dok u prvom dijelu dolazi do izražaja pjesnikova raspjevanost i izrazito čist jezik. Pažljivom čitatelju će svakao upasti u oči logičnost kojom su pjesme slagane u cjeline, to jest, u cikluse, pa onda svi ti ciklusi zaokruženi zajedničkim naslovom “Gdje počinju ceste” jer nekako je ljudskom biću prirođeno da se nakon svih putovanja, na ovaj ili onaj način vraća tamo od kuda je krenulo. Zadnja pjesma u knjizi govori upravo o tome da nakon blagdana i blještavila treba popiti čaj od mente, zaklopiti knjigu, ugasiti noćnu svjetiljku i vratiti se na početak, u miran, siguran i spokojan san. Nikola Đuretić rođen je 1949. u Osijeku. Diplomirao engleski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je više književnih nagrada i priznanja. Od 1978. do 1999. radio u Londonu kao novinar i urednik BBC-a. Godine 1998. za svoj prinos hrvatskoj kulturi odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Do sada objavio:

Vragolovi, Split, 1974.,
Vrijeme bijelih dana, Zagreb, 1978.,
Kazališni putokazi i krajputaši, Zagreb, 1996.,
Albionske razglednice, Zagreb, 1996.,
Suze Martina Jesenskog, Zagreb, 1997.,
Iskreno Vaš…zapisi s Otoka, Zagreb, 2004.,
Između dodira-Bilješke za kroniku jednoga egzila, Zagreb, 2005.,
Kao zvuk otoka, Zagreb, 2006.,
Male smrti ptica, Zagreb, 2008.

Izdvojena izdanja Jutra Poezije

Priprema slika...

Pjesma tjedna

Esad Jogić - "Tuđi snovi"

Dugo sam vježbao
i nikada nikome
neću otkriti tajnu,
kako se drugome
dolazi u snove.

Samo, neke se stvari
moraju zapamtiti
i naučiti:

Moraš imati
boru šutnje na licu.
Ako je nemaš,
napravi je sebi
kao ženi dijete,
smjesti je gdje hočeš,
samo pazi:

U snovima onog
čije snove sanjaš
ne smije da se vidi!

U toj bori,
voda mora teći uzvodno.
More se ulijeva u rijeku.
Mjesec se zaljubljen
spusti na zemlju,
na tajno mjesto
gdje ga vide samo zaljubljeni.

Sunce zamoli zvijezde
da budu bešumno jato,
rajske ptice plamenih krila!
A ptice u tuđim snovima
lete na leđima,
u ogledalu od snova broje ribe.
Tako se hrane sjemenom
što bježi sa zemlje
i sanja blagorodnu vlagu.

Ono sjema,
koje ne dosanja vlagu
rasti će u zemlju,
da u žilama majke spava.
Sretno, koje dosanja vlagu
naraste za tri dana i tri noći,
do samoga ptičjeg neba,
do leta ptica što
zvjezdano lete bešumno,
u jatu, na leđima
da ne probude onoga
u čije snove dođeš i sanjaš.

Ako dođeš u san ženi,
ruže joj u bradavice sadi
da dojke mirišu na zvijezde.

Ako je to muškarac,
ruže mu u uši sadi,
da čuje kako
zvjezdana ljubav tutnji,
kao plima mjeseca kad ljubi
nevino more.

Kad se sanja u tuđim snovima
ne treba ustajati rano,
nećeš prepoznati vrijeme
i tuđu ljubav,
tebi nepoznat predjel
i one koji su prije tebe bili tu
i sanjali tuđi san.

Tuđa će te ljubav zbuniti,
zalutat će u tebi nepoznate
rumene, vječne mijene mjeseca
iz kojih se nikada
nećeš vratiti.
Mislit ćeš tako neodređen,
da na ovome bijelom svijetu

nema ljubavi,
niti u tvojim,niti u tuđim
niti u snovima na javi.

Ako se ikada vratiš
iz bore šutnje, u kojoj
možeš i jedra da napneš,
i tuđi vjetar dosanjaš,
puši onda u vjetar, u sebe.
Da te kao izgubljenu lađu
ne odnese tamo gdje ne želiš,
iznad vode, gdje su opasne
ribe koje su starije od jajeta,
iz kojeg su se izlegle ptice
što na leđima lete.

Jer one to znaju,
bile su u njihovim snovima,
u budućnosti naučile da lete
i to čuvaju kao tajnu.

Tako hvataju neoprezne ptice,
odvode ih pod vodu,
krila im pretvaraju u peraje
i podmeću ih poslije
pticama grabljivicama
neka ih nesretne love.

Da ih poslije povraćaju
kao ptičju pjesmu,
ne znajući da tako love
svoje pretke:
jer su pogriješile
U tuđim snovima,
sanjajući prošlost, umjesto
budućnosti tuđe.

Zato im je nerazuman
materinji jezik na javi,
i sanjaju na tuđem jeziku
koji ne razumiju.
I zbog toga lete na leđima
i broje ribe u ogledalu.

Zvijezde, koje su se
pretvorile u ptice.