sad je već izvjesno da ova pjesma ne vodi nikud
da nigdje neće stići barem ne u žuđenu luku punu
lučkih radnika napetih mišica i oznojena čela i među
lučke djevojke kojima je hladno na bedrima ali ježure
zatajuju nadolazećim ljudima od stakla

sad je već izvjesno da se nada porušila i stuštila na ljude
bedra tetovirana sidra na mišicama i sokolarice u dnu leđa
na prodavačice ljubičica u haljinama iz pedesetih na rolere
golih pupkova i ocrtanih očiju koji u toj slici nemaju što
tražiti

sad je već izvjesno da ovaj parobrod uplovljava u plakat
filmski i da će tamo ostati te da će ove djevojčice u bijelim
suknjicama izgubiti sve volane i postati nestvarne brzinom
mog disanja koje poprima ritam čuku-čuku željeznice
na škripavim šinama što ih je izjela ruzina

sad je već izvjesno da me ošinuo čudan vjetar i da more ono
što se k meni penje nije more a ni moje nije / drugi ga je
pjesnik izmislio

sad je već izvjesno da se maline ne mogu ovako kotrljati
po tramvaju ne ostavljajuć traga da bi se maline skašile
od svih tih eruptivnih trešnjenja u tijesnom
od svih isplovljavanja iz tisnog

sad je već izvjesno da je po žici zategnutoj od jedne moje
obrve do lučkog stupa za zastave ona bezruka hodačica po žici
stvarna koliko i njen salto mortale kojim se u usporenom
filmu na žicu kolibrasto vraća

sad je posve izvjesno da ova pjesma nema puta koji bi nekud
vodio nego da ove šine vode do zamrle zatravljene stanice
kojoj se prestravljena bližim koracima sastavljenim samo
od raskoraka

sad je jasno da me možda nema da me samo ima tamo
odakle me vuče onaj visok mrki čovjek kom publika
tak frenetično plješće

ako sam tu i tamo moglo bi se
kroz prste mi progledati tu i tamo
kad me hvata ovo što me hvata sad
kad ovu pjesmu pišem