Za budučnošću ne trebam žudjeti kad ima
svakodnevicu i u njoj sve što se poželjeti
može: ustajem, preko pilates lopte se prebacujem,
tuširam se, navlačim traperice i jedem kako
Bog zapovijeda ne pazeći na tako zvanu liniju
pa idem u kupovinu da ne kažem šoping
zatim kuham objed za bolju polovicu i čekam kmicu

A onda za računalom klikam i smišljam bez trke
nema frke i tako se u beskraj u kalupe izlijevam
pred ubojitom svakodnevicom ne oklijevam
jer sve je ponavljanje bez uznemirenog srca
ono se više ne opire predaje se svakodnevici
I tako sam u kmici koja me odnosi koja te odnosi
odjednom u tom ljepljivom tijestu pukotina

Prsti mi se lijepe pa ih brašnom posipam
kao pepelom trebam se ljigavih mrvica riješiti
pukotinu rastvoriti kao prozor kroz koji onda
tjeskobno svoje srce puštam i bez grizodušja
guštam tražeći tebe u pukotini tijesta koje se kao
žvakaća guma razvlači koje me otužno tlači
dok u ljepljivom tijestu tražim tebe