Tisućudvjestoineke, negdje baš u to vrijeme
bio sam dvorska budala, današnjih bitnika sjeme.

Instrumentom sličnim gitari
u zvuk sam pretvarao note,
a jezikom što se klatari
pjevao mnoge strahote

za nasladu mile gospode i ljupkih dvorskih dama
jer ta je gomila čudna baš živjela bez srama.

Vitez Od Purpurne Kule ženu je imao mladu
i ja tek što je spazih neku uzgojih nadu
i više ne odolih. Pogled i riječi se kradu,
do srca tog put da nađu
kad Mjesec i zvijezde izađu.

Misleći da ću moći
sa njom još iste noći
nekud daleko poći
i tko zna dokle doći.

Pa dok je vitez njen, tako, u vinu kupao strasti
ona me nekud povede da u zagrljaj mogla bi pasti

i izbliza slušati riječi
kojim se ništa ne priječi,
ni pogled, ni ruke, ni svila
i priznajem, divna je bila.

Pred zoru su našli nas tako, kuhari ili sluge
i tada ja odmaglih jer nije bilo druge.
Bježeći dotud sam stig’o i evo što vam pričam,
svijet se izmijenio malo. Iz vijeka u vijek je sličan.

Jedino što me brine sitnica je jedna mala.
Na svijetu danas ima mnogo više budala.