nevere su moje divljale
zlodusi mi se smijali
a krhki tvoj brod ljuljao se graciozno
kao na maestralu
dok gromovi su urlali
i moj čamac tonuo

popeo sam se
slan mokar i smrznut
rekao sam ti odmah kakav sam
kakav ću zauvijek biti
i korijenje korova nepoznatih
da hranit će jednoga dana
srž ovog gubitnika

a ti si se smijala
kao da šale pričam
ti si me ljubila
zaludila me
voljela si me
ali me nisi shvatila

otplovila si princezo svaki put
u svojoj lađi
od pozlaćenog krep papira
vjetrovi su ti u ušima šumili
nisi čula proteste
niti molbe moje
samo si me svaki put luđački
strastveno ljubila
kad god bi pristala u moju luku

a onda
potonula je lađa od papira
i ti si doplivala
po svoju porciju poljubaca
i zagrljaja
a mene nije bilo

jer korijenje korova nepoznatih
odavno se hrani srži ovog gubitnika