Frano Vlatković (rođen 1949. g.) je od 1996. do danas objavio 12 knjiga. Ovo mu je jubilarna trinaesta. U čarobni svijet pjesništva ulazi u poodmakloj dobi života, u četrdeset trećoj godini i nakon nekoliko objavljenih zbirki postaje član društva hrvatskih književnika. Objavljuje u mnogim književnim časopisima, sretno živi u Orebiću na poluotoku Pelješac i kako sam veli piše, sve u šesnaest. U knjizi pjesama “Ravnomjerno razgrtanje” riječ je o 69 pjesama koje su zapravo kratki misaoni bljeskovi, moglo bi se reći filozofske minijature umočene u mediteranski ambijent ili kako je to Mrkonjić naglasio u svom predgovoru da te pjesme prizivaju sredozemno ozračje. U njima se mogu osjetiti mirisi ljeta, naranči, spominju se zaljubljeni galebovi nad jarbolima, bure na tornjevima, paukova gnijezda… No, Vlatkovićev škrti jezik ne dozvoljava nam vidjeti sliku do kraja, tek njen nagovještaj. Pjesnička namjera je više usmjerena na uobličavanje misli negoli na stvaranje zvučnih slika pa je ovdje riječ ne o semantičkim krajnostima iz kojih se grade trpke i tmurne metafore kako kaže Mrkonjić, nego o pragmatičnoj i precizno odabranoj leksici kako bi se ta izrečena misao ogolila do kraja. Zbog toga su sve ove pjesme kratke, filozofične i opore, kao pauci koje nikada ne ubijamo iako od njih zaziremo, kao mirisne ruže koje se brane trnjem. Pjesme se vrlo lako čitaju i nisu opterećene ničim suvišnim. Možda je to zbog toga što su pisane u tišini, na svježem zraku i što su imale dovoljno vremena razmisliti prije nego što su sletjele na papir. Toplo vam ih preporučavam.